„Maglaj, varoš na desnoj obali rieke Bosne izpod planine Ozrena, leži u velekrasnu predielu, te se uzdiže na trijuh brežuljcih, koji su ogranci Ozrena.” Tako je 1878. godine Maglaj opisao hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u knjizi Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Za Ćiru Truhelku, arheologa i povjesničara 19./20. st., istraživača i ljubitelja povijesti i umjetnosti BiH, onodobnoga Indianu Jonesa, zaslužnoga za osnivanje Zemaljskoga muzeja u Sarajevu 1888., i niz drugih znanstvenih i kulturnih ostvarenja kod nas, Maglaj je 1904. u njegovoj knjizi Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, bio tek grad „kome nije bilo suđeno da u povijesti Bosne igra važniju ulogu”. (Za oba navoda zahvala knjizi Pogledi u prošlost i kulturu Joze Džambe).
Bez obzira na Truhelkin svojevrsni palac dolje za prošlost Maglaja do 20. st., zavirite li primjerice u mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije i potražite natuknicu za Maglaj, možda se u konačnici nećete složiti s njegovom prosudbom o nebitnosti ovoga grada u povijesti BiH. U toj enciklopediji, za Maglaj stoji prilično nakrcan životopis. Tako saznajemo da je to gradić star 613 godina koji prvi put spominje hrvatsko-ugarski kralj Sigismund u jednoj povelji iz 1408. Od 1476. pa sljedeća četiri stoljeća grad je bio u sastavu Otomanskoga Carstva da bi onda njegov suvremeni razvoj započeo dolaskom austrougarske uprave 1878. Za Kraljevine SHS i Jugoslavije Maglaj je bio u sastavu travničke oblasti (od 1922.) i Vrbaske banovine (od 1929.), a za Nezavisne Države Hrvatske u sastavu velike župe Usora-Soli (od 1941.). Partizanske su snage u Maglaj ušle 1945. Tijekom rata u BiH područje općine bilo je poprište sukoba srpskih i bošnjačkih snaga (istočni dio općine bio je pod srpskim nadzorom). Grad pripada hrvatsko-bošnjačkoj federaciji i kod zadnjega popisa stanovništva 2013. imao je oko šest tisuća stanovnika.
Gdje se Bosna baca u naručje Posavini
One kojima zemljopis nije jača strana valja podsjetiti da se Maglaj nalazi posred Bosne kao zemlje, na rijeci Bosni, uz željezničku prugu Ploče – Sarajevo – Šamac te na prometnici M17 koja dva Broda na Savi okomito spaja sa Sarajevom, Mostarom i Metkovićem. Putnički i teretni vlakovi sada, nažalost, rjeđe prometuju, ali je zato magistralni cestovni pravac žila kucavica cijele države. Doskora bi ovdje trebala proći i autocesta koridora 5C pa bi ovaj grad skupa s ostalima duž trase, napokon trebao prodisati punim plućima i otvoriti se na sve četiri strane. Susjedni gradovi Maglaju su Doboj prema sjeveru te Žepče prema jugu od kojih je udaljen tek dvadesetak minuta vožnje. Ako pogledate zemljovid, vidjet ćete da mu je više-manje toliko i do sjeverozapadno smještenoga Tešnja kao i do Zavidovića koji mu ostaju jugoistočno položeni. To kazuje da ovaj grad ima odličan prometno-zemljopisni položaj, i da je smješten na savršenom mjestu – upravo tamo gdje Bosna prestaje biti visoka planina i gdje se s pitomim brežuljcima blago počinje u naručje predavati Bosanskoj Posavini.
Profesora Marinka Kelavića iz Galovca, općina Maglaj, Župa Novi Šeher, umjetničkoga voditelja Hrvatske folklorne skupine Gromovnik, dugogodišnjega ravnatelja Doma kulture u Žepču, poznavatelja i promicatelja povijesnih i drugih posebnosti ovoga kraja pa tako i Maglaja, pitali smo da nam pojasni zbog kojih bi se sve razloga putnik namjernik koji se vozi prema Brodu odnosno prema Zenici trebao zaustaviti upravo u ovom gradu? Što je ovdje zanimljivo danas za vidjeti? „Ako prolazite kroz Maglaj, odmah zapažate Stari grad kako dominira iznad rijeke Bosne. I pored toga što je građen još u 13. st. te više puta dograđivan i osvajan, Stari grad i danas plijeni pozornost svih prolaznika. Odmah ispod njega nalazi se još jedan nacionalni spomenik, Jusuf-pašina džamija u narodu poznatija kao Kuršumlija, izgrađena u drugoj polovici 16. st. Pored ovih znamenitosti u Maglaju se nalaze restaurirani Delibegov han i Uzeirbegov konak iz 19. st. Maglaj je poznat i po drugim vrijednim vjerskim objektima među kojima je svakako, uz prekrasnu crkvu u Novom Šeheru, najpoznatije Svetište sv. Leopolda B. Mandića. Uz ovo svetište, vrijedno je spomenuti i pravoslavnu crkvu sv. Ilije izgrađenu 1908. koju svake godine posebno posjećuju vjernici 2. kolovoza na pravoslavnu Ilinu.
U samom središtu Maglaja dominira nova, Vali Recep Yazicioglu džamija, izgrađena donatorskim sredstvima iz Turske. Uz ove povijesne i vjerske znamenitosti, Maglaj je poznat i po kulturno-zabavnim manifestacijama i organizaciji Studenskoga ljeta (49 godina) te Šeherskoga prela (21 godinu). Brojne prirodne ljepote maglajskoga kraja još nisu dovoljno iskorištene. Najpoznatije destinacije za izletnike su Bistrica i Borik kod Maglaja, Planinarski dom u Ošvama te Sporstko-rekreacijski centar „Oaza mira” u Galovcu kod N. Šehera. Naravno, uz ove destinacije brojne su i lovačke kuće te ribarske staze uz rijeku Bosnu koje doprinose lovnom i ribolovnom turizmu. Nedavno je pokrenuta inicijativa i za uređenje pećine Megare te za izgradnju nove biciklističko-brdske staze. Ukratko, Maglaj je jedno vrlo lijepo mjesto smješteno uz glavnu prometnicu u srcu Bosne u kojem ljubitelji vjerskoga, kulturnoga, sportsko-rekreacijskoga, gastro, lovnoga i ribolovnoga turizma imaju što vidjeti. Naravno, jedan od najvećih turističkih kapaciteta Maglaja su i ljudi svih nacija koji će s ljubavlju i dobrim domaćinskim manirama primiti i zadiviti svakoga gosta”, ističe naš sugovornik.
Već drugi mandat načelnik Maglaja je ing. Mirsad Mahmutagić (51), oženjeni otac, magistar znanosti i član SDP BiH. Zamolili smo ga da za čitatelje Svjetla riječi kao prvi domaćin grada kaže kako on vidi Maglaj danas i sutra, posebno nakon devastirajuće poplave 2014., a u svjetlu trenutnih društvenih i gospodarskih okolnosti kod nas i u svijetu koji se zacijelo odražavaju i na stanje na razini općine i grada Maglaja? Rado se odazvao pozivu Svjetla riječi. „S ponosom mogu reći da je Maglaj sredina u kojoj ima mjesta za sve dobre ljude. Međusobnim uvažavanjem i poštovanjem, te njegujući zajedničke vrijednosti pokazujemo da smo najbolji čuvari kulturnoga koda Bosne i Hercegovine. Način života u našem gradu je otjelovljen u vrijednostima tolerancije i različitosti i sa sigurnošću mogu reći da pruža građanima siguran život. Maglaj je nakon 2014. godine pretrpio ogromne materijalne štete, ali iz te katastrofe koja nas je zadesila naučili smo opet da jedino zajedničkim snagama možemo unaprijediti našu lokalnu zajednicu i vratiti Maglaju sjaj kakav je i imao prije. Iz toga razdoblja posebno je zadovoljstvo istaknuti solidarnost ljudi dobre volje da pomognu unesrećenim i to ljudi ne samo iz Bosne i Hercegovine već i šire. To je bila svojevrsna parada ljudskosti i solidarnosti. Maglaj sutra vidim, i dajem svoj doprinos tome, kao lokalnu zajednicu u kojoj mlade generacije bez razmišljanja žele graditi svoj život, raditi na njegovu unapređivanju u svakom području, te kao i danas ponosno izgovarati ime svoga grada gdje god da se pojave.”
Sub castro nostro Maglay – Pod našom tvrđavom Maglaj
Inače, Maglaj se u do sada poznatim dokumentima prvi put spominje 18. rujna 1408. u povelji kralja Sigismunda u kojoj se navodi da je ona napisana „u utorak nakon svetkovine Uzvišenja svetog Križa”, a pod našom tvrđavom Maglaj (sub castro nostro Maglay). Latinski tekst iz ove povelje ugledat ćete ispisan na kakvoj turističkoj ploči dok se vozite magistralom pored Maglaja. Ona se, također, urezana u drvenu ploču nalazi i u središtu grada, u parku ispred Doma kulture u ovom gradu, nasuprot zgradi općinske uprave. Datum 18. rujna, dakako, službeni je Dan općine Maglaj kada se u gradu u čast njegova rođendana održava svečana akademija na kojoj se zaslužnim pojedincima i ustanovama dodjeljuju godišnja priznanja i nagrade. Tako je bilo i ove godine kada je grad slavio svoj 613. rođendan.
A otkuda ovakvo ime grada? Povjesničar Ivo Bojanovski držao je da naziv grada dolazi od magle koja je na riječnim krivinama oko grada „česta, svakidašnja prirodna pojava”. Slični nazivi staroga kova bili bi Blagaj, Dubočaj, Oglaj i dr. Profesor Marko Vego ukazao je na mogućnost da je naziv Maglo „keltska riječ koja se pojavljuje uz božanstvo Silvana u značenju Veliki” kako se spominje na jednom rimskom spomeniku s latinskim natpisom u nazivu božanstva Maglo Silvanus. Sličnoga bi korijena onda bili nazivi za planinu Maglić, brdo Maglić kod Tihaljine te Maglovik kod Širokoga Brijega. (Za sva tri navoda zahvala knjizi Maglaj na tragovima prošlosti, Adina Ljuce).
Sv. Leopold Maglajski
Na stranu sve i čast svim poznatim i slavnim Maglajlijama i maglajskim uspješnim ljudima i kolektivima nekad i danas, no sveti Leopold Bogdan Mandić (1866. – 1942.) u svijetu je daleko najpoznatiji stanovnik Maglaja. Planetarna slava ovoga padovanskog kapucina iz Herceg-Novog ne blijedi ni poslije više od 40 godina otkako je u ovom gradu katolička župa ponijela njegovo ime, a crkva njemu posvećena dobila status svetišta u kojem se čuva moćnik s najvećom njegovom relikvijom izvan Padove – dijelom njegove blagoslovljene desnice kojom je cijeli svoj svećenički vijek grešnicima udjeljivao oproštenje grijeha.
Da bismo razumjeli kako je došlo do toga da u glavama i srcima mnogih sveti Leopold postane drugo ime za Maglaj i Maglaj drugo ime za sv. Leopolda s ove strane Jadrana, vratit ćemo se još jednom u povijest.
Katolička župa u Maglaju kojom su tada upravljali fratri iz Kreševa, najranije se spominje 1623. godine u izvješću franjevačkoga provincijala fra Marijana Pavlovića. Kako se navodi u knjizi koja je u pripremi – Katolička župa Maglaj 1623. – 1970. – 2020., priređivača +Franje Marića – ovo je prvi spomen župe Maglaj u do sada poznatim crkvenim izvješćima. Župa nije imala svoje crkve ni 1637. kada je ovdje biskup fra Jeronim Lučić uz asistenciju petorice fratara krizmao 435 osoba. Mnogi prisutni starci nikada do tada nisu vidjeli biskupa niti je tu biskup dijelio sakramente, čitamo u ovoj knjizi. Kako proizlazi iz izvješća biskupa fra Nikole Ogramića – Olovčića, 1673. župa je bila „duga gotovo tri dana hoda”. U njoj je živjelo 4678 vjernika, od kojih je on sam krizmao 3410 pri čemu u župi nije našao ni jedne crkve „kako zbog zlih Turaka koji žive u mnogim utvrdama, gradovima i selima, tako i zbog njezine širine i dužine te mnogih rijeka koje se na više mjesta ne mogu preći”.
Župa je te godine obuhvaćala sela: Komšiće, Cerije, Sikolu, Misuriće, Jelovac, Poljice, Tujnicu, Še(he)r, Rakovac, Brusnicu-Brijesnicu, Lovnicu, Bistricu, Orahovicu, Rastušu, Bljuvu i Žepče. Iz ovoga se da zaključiti da je ta župa zapravo stara majka današnjim župama maglajsko-žepačkoga kraja. Zanimljivo je primijetiti da je središte maglajske župe u to vrijeme bilo u današnjem muslimanskom selu koje nosi znakovito ime – Misurići („misu rići” – reći misu). Prodor Eugena Savojskog do Sarajeva ujesen 1697. s kojim se na povratku preko Save, u strahu od osvete turske vlasti za pretrpljene poraze, u Slavoniju povuklo gotovo sve preostalo katoličko stanovništvo Bosne, označilo je i propast župe Maglaj. Katolici na području današnje župe Maglaj sljedećih nekoliko stoljeća pripadat će okolnim župama Žepče, Osova, Novi Šeher koje su porastom broja katolika polako stasavale da bi Župu Maglaj tek 1970. godine gradnjom župne kuće oživio vlč. Josip Mikić, prvi maglajski župnik novoga doba. Doduše, početkom 20. st. katolički činovnici koji su ovdje tada živjeli sagradili su za svoje potrebe manju crkvu u čast sv. Ante, no do osnivanja župe bio je još dalek put.
U vrijeme drugoga maglajskog župnika, vlč. Ante Bakovića, 1976. je srušena stara crkva, a do 1979. sagrađena je nova crkva i svetište sv. Leopolda Mandića. Svestranom Bakoviću pošlo je za rukom što nikome drugome ne bi – da župljane oduševi da za zaštitnika župe i naslov svetišta umjesto omiljenoga svetog Ante prihvate tada gotovo nepoznatoga blaženika Leoopolda Bogdana Mandića. Ostalo je povijest, reklo bi se.
Župna crkva sv. Leopolda postala je uskoro prepoznatljivo i omiljeno Leopoldovo svetište, prvo u Crkvi u Hrvata i jedino u BiH, mjesto hodočašća i brojnih ispovijedi. Za one koji su naviknuli da su crkve široke i prostrane, ova je u neku ruku u graditeljskom smislu neobična jer je na kat. Budući da je za njezinu gradnju prostor očito bio ograničen, vlč. Bakoviću i inženjerima nije preostalo drugo nego da s unutarnjim prostorom odu u visinu, opasujući uski uzdignuti oltarski prostor i središnju lađu polukružnom širokom galerijom za smještaj vjernika što je stvorilo zanimljiv dojam teatra. Kako se crkvu i svetište dograđivalo te dalje umjetnički uređivalo, tako se učvršćivalo i štovanje ovoga sveca. U zadnjih 40 godina ovdje se tako razvila nova pobožnost Leopoldovih srijeda. Vjernici koji dođu, a rujanske srijede kada su nastale fotografije iz svetišta koje vidite bilo ih je više od 70, najprije imaju priliku za svetu ispovijed što je u duhu Leopoldove životne karizme. Potom se u 11 sati slavi zavjetna sveta Misa te se nakon nje sudjeluje u pučkoj pobožnosti pred moćnikom u kojem se nalazi relikvija svečeve desne ruke, poznate po tome što se tisućama i tisućama puta podigla u zrak kod molitve odrješenja od grijeha. Ne slučajno na umjetnički izrađenom relikvijaru ispisane su krupnim slovima upravo ispovjedničke riječi Ego te absolvo (I ja te odrješujem) dok je ispovjedaonica u kutu svetišta načinjena prema onoj u Padovi u kojoj je Leopold ispovijedajući druge, sebe posvetio. Sve je u svetištu, dojam je, tako uređeno pa i sama sakralno-umjetnička djela, kako bi se vjerniku pomoglo da se skruši te nađe i dobije od Boga po sakramentu pomirenja mir i oproštenje zbog kojih je i došao.
Leopold se nije dao iz Maglaja
Kad je riječ o ovoj pobožnosti, a prema riječima današnjega župnika vlč. Franje Tomića – najviše se na nju okupljaju vjernici iz okolnih župa. Razlog tomu je što od oko 400 današnjih maglajskih župljana rasutih u 175 domaćinstava najmanje njih živi u gradu, tek nekolicina zapravo. Većina obitava u seoskim naseljima: Čusto Brdo, Fojnica, Komšići, Liješnica, Komšići, Novakovići i Tomići. Mnogima od njih, riječ je nerijetko i o starijoj populaciji, pitanje prijevoza pogotovu radnim danom kakva je srijeda, predstavlja ujedno i golemu prepreku. „Ovo je svetište postalo ispovjedaonica, pobožnost sv. Leopoldu je vrlo dobro prihvaćena od strane ljudi, i to se posebno očituje kroz sakrament ispovijedi i zavjete obitelji koje se susreću s teškoćama. Korona je, istina, u prošloj i ovog godini omela tzv. vjerski turizam i hodočasnike iz Hrvatske koji su na putu za Međugorje ovdje obavezno svraćali. Sada prevladavaju pojedinačni dolasci vjernika koji navrate da se pomole sv. Leopoldu”, kazuje župnik Tomić o trenutnoj posjećenosti svetišta.
Nakon zadnjega rata svetište je pretrpjelo teška razaranja. Župnik se ovdje vratio 1999. godine kada je započela obnova crkve, svetišta i župne kuće. U svibnju 2014. kada se dobar dio Bosne, a s njim i Maglaj našao pod vodom, nevolja nije mimoišla ni svetište ni crkvene objekte koji su tada pretrpjeli značajnu štetu. Pred naletom bujice tadašnji župnik vlč. Josip Jelić na galeriju crkve je sklonio moćnik sa svečevim relikvijama, ali nije mogao i njegov oteži kip načinjen od mjedi. Kip je tako krenuo niz vodu u nepovrat, no pokazalo se kako se Leopold ipak nije dao iz Maglaja. Kip je nešto nizvodno zapeo u poplavljene gospodarske zgrade. Prepoznali su ga susjedi muslimani te su ga, kad se voda povukla, u tačkama vratili kući na njegovo mjesto, župniku u svetište. Uz pomoć donatora, vjernika, hodočasnika i župljana, svetište i crkveni objekti u međuvremenu su obnovljeni.
Prema statistikama u župi je 1973. bilo 1600 vjernika, a 1991. njih 1510. Početkom stoljeća taj je broj zbog rata spao na 651, deset godina kasnije na 600, u godini poplave na 558, da bi zadnjih godina, ne računajući one koji iz inozemstva dolaze samo za blagdane, taj se broj spustio na 400. Iz podataka koje nam je ustupio župnik, vidimo da je u prošloj godini kršteno samo troje, prvu pričest je primilo petero, dok je 18 župljana umrlo. U čak 53 domaćinstva živi po jedan član, a u 63 dvoje. „To su ljudi koji Crkvu vole i rado u crkvu dolaze. Vrlo dobar pokazatelj je njihova prisutnost kod nedjeljnih misa iako nemaju prijevoza”, kazuje župnik o svojim župljanima, dok o budućnosti župe i Svetišta kaže: „Broj vjernika je u opadanju i tu se nema što dodati ni oduzeti. O Župi je vrlo teško govoriti. Najvažnije je da se ne prodaje imovinu. Svetište igra važnu ulogu za sve koji su s njim upoznati i imat će i u budućnosti istu ulogu, bez daljnjega. Nema tjedna da ovdje ne bude po više životnih ispovijedi, a što se mene tiče, na raspolaganju sam hodočasnicima i pokornicima u svako doba.”
Rodila drugo dijete po zagovoru sv. Leopolda
U svetištu se čuvaju svjedočanstva o brojnim uslišanjima koja su se ovdje dogodila po zagovoru sv. Leopolda. Jedno od takvih potječe iz travnja 2014. godine, a ostavila ga je presretna majka I.
„Nakon prvoga sina, prije dvije godina imala sam spontani. Jako sam željela još jedno dijete, ali u međuvremenu dogodila se nezgoda i moj muž je pao u komu. Nastala je borba za njegov oporavak. Uspio se vratiti iz kome u život. Nastavili smo normalno živjeti. Zbog brige za njega i želje za još jednim djetetom nisam znala što da radim, kome da se obratim. Mislila sam da neću moći više roditi. Odlučila sam doći u Maglaj u crkvu na zavjet sv. Leopoldu i moliti ga za pomoć.
Čim sam ušla u crkvu i stala pred moćnik sv. Leopolda, potekle su mi suze same od sebe. Ne znam je su li to bile suze radosnice jer sam zaista osjetila da sam beskrajno sretna ili su to bile suze zahvale jer sam znala da nisam uzalud došla. Taj osjećaj jednostavno ne mogu opisati. Sva sretna izašla sam iz crkve i krenuli smo za M.
Poslije dva mjeseca od toga „susreta” ja sam zatrudnjela. Rodila sam normalnoga dječaka. D. sada ima godinu dana. Došla sam ponovno u Maglaj i dovela sina pred sv. Leopolda da mu ga pokažem i da mu beskrajno zahvalim na mojim uslišanim molitvama. M. nije blizu, ali uvijek ću imati snage da dođem.”
Natronka se u međuvremenu udala
Maglaj je u prethodnoj državi bio prepoznatljiv po Natronu, tvornici celuloze i papira, popularno zvanoj Natronci. U njoj su kao i u drugim velikim „privrednim kombinatima” toga vremena kod nas, posao nalazili i brojni radnici iz bližih i daljnjih mjesta, pa je Natronka kod nemaloga broja ljudi u okolici ostala u dobrom sjećanju kao stalan i solidan izvor prihoda kojima su se radnici mogli čak i kućiti. Iz tih vremena kada su se slabije rasprostranjene plastične vrećice prale i sušile „na štriku” pored drugoga rublja, oni stariji čitatelji se vjerojatno sjećaju dubokih papirnatih vreća s ručkama, a koje su stizale iz Maglaja i koje su zbog svoje izdržljivosti i skladnih oblika bile nezamjenjive u prosječnom domaćinstvu kod odlaska u podmirivanje kućnim potrepštinama. Za popratnu pojavu proizvodnje celuloze iz drveta, grad je onda kao i danas bio prepoznatljiv po specifičnom mirisu. Doduše, zbog smještaja tvornice južno od grada to se kao i sada više odnosilo na njegovu okolicu. Kod prolaska vlaka pored tvornice, putnici su gotovo po pravilu vrpoljeći se na svojim mjestima podsjećali jedni druge da su zapravo u Maglaju! Upravo kao što i danas putnicima cestovnim pravcem ovaj posebni miris prerade drveta signalizira da su u blizini Natronke. Usput budi rečeno, 2005. godine slavna Natronka se udala za stranca – kao i toliko naših državnih poduzeća – postavši Natron Hayat svojom prodajom turskoj grupaciji Hayat Holding. Otuda je s magistrale, zbog ove udaje, kad je slabija vegetacija vidljiva mladoženjina zastava u tvorničkom krugu. Prema lijepo izrađenoj mrežnoj stranici – premda nejasno zašto samo na engleskom jeziku – vidljivo je pa i donekle i iznenađujuće da se spomenute vrećice i dalje nalaze u asortimanu proizvoda ove nove-stare tvornice. Kako to da više nikakvih papirnatih vrećica, ne samo onih s ručkom nego ni najobičnijih nema rasprostrtih na blagajnama u trgovinama ni u samom Maglaju, kao ni u okolici i šire po državi, pitanje je „za milijun(e) maraka”. Na njega odgovore znaju u našim vladama i u vanjskotrgovinskim komorama.
