U zraku ljeto prevrelo titra, žari se usijano sunce, stijenje gori, travke umiru. Planina smaragdnom bojom sjaji i blista. Čovjek, zadivljen još neviđenom ljepotom boja, oblika i bujnosti planinskog cvijeća i raslinja, poželi djelić toga, ponekad mali, vrlo mali djelić, ponijeti sa sobom.
Većina, uvjerena sam, vjeruje kako će im baš taj cvijetak neki sumoran sat raspršiti živošću svojih boja, u bezizlaznu tamu unijeti svjetlo s planina i na tren ih vratiti iz užurbanosti u mir i spokoj visina. Sigurno žele da im baš taj cvijetak, trajnije od svega ostalog, uvijek čuva lijepe uspomene i sjećanja.
Razumijem i ne osuđujem. Ta i sama sam se mnogo puta tako osjećala i prošla kroz iskušenja: ponijeti planinu sa sobom!
Ali naučila sam: imati ne znači posjedovati, držati u rukama, ponijeti sa sobom. Imati znači dijeliti s drugima, ostaviti i drugima.
Zato treba upozoriti, neka cvijet i dalje bude u svom staništu i mnogi će ga vidjeti. Tko zna kome li će uljepšati tren i obojiti dan optimizmom. Prijatelju, neka cvijet raste gdje je posijan, a ti ga ponesi u svome fotoaparatu ili još bolje pod svojim vjeđama, u srcu i u sjećanju.
Tamo mu neće nauditi ni mraz, ni žega, ni vrijeme ni nevrijeme, ni ljudska ruka.
Tamo ga sačuvaj! I kao što ga u planini zalijevaju rose i kiše s visina, sunce kupa toplinom i svijetlom dok raste raskošan i neponovljiv, tako će i za tebe ostati živ i stvaran i svaki put ponovno procvjetati kad svoja sjećanja obnavljaš dijeleći ih s prijateljima.
Prijatelju, čuvajmo cvijeće s planina!
Pustimo ga neka raste tamo gdje ga je Stvoritelj posijao, jer planina je Njegov vrt nama tek posuđen za ushit i divljenje.
