Početna stranica » Patnja iz ljubavi prema Isusu – Bl. Ozana iz Mantove (1449. – 1505.)

Patnja iz ljubavi prema Isusu – Bl. Ozana iz Mantove (1449. – 1505.)

322 pregleda

Život bl. Ozane Andreasi prožet je snažnim milosnim zahvatima izvanredne ljepote. Ono što je osobito vrijedno iz njezina života jest činjenica da je stigmatizirana mističarka dugi niz godina bila izložena sumnjičavim pogledima od strane najbližih te pod strogom prismotrom crkvenih i medicinskih stručnjaka. 

Povijest ljudskoga roda pamti brojne primjere onih koji su činili herojska djela hrabrosti. Motivi su različiti. Što su oni uzvišeniji, raste i njihova vrijednost u očima onih koji ih žele nasljedovati. Jedan primjer ipak nadvisuje sve ostalo zajedno: Isusov život, njegovo razapinjanje na križ i posljednje izgovorene riječi ostaju do dana današnjega najuzvišeniji primjer ljubavi, žrtve i oprosta koje je svijet ikada vidio. Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji postao je tako neiscrpni izvor za nasljedovanje. I kao što zrna pijeska postaju predivnim biserima u utrobi školjke, tako i ljudske patnje i životne nedaće postaju čudesna svjedočanstva ljubavi kada svoj smisao i snagu pronađu u raspetoj Ljubavi. A najvrjedniji među svetačkim biserima su one duše koje su toliko zapaljene ljubavlju prema Isusu moleći ga da na svome tijelu osjete Njegovu pregorku muku.

Život bl. Ozane Andreasi prožet je snažnim milosnim zahvatima izvanredne ljepote. Ono što je osobito vrijedno iz njezina života jest činjenica da je stigmatizirana mističarka dugi niz godina bila izložena sumnjičavim pogledima od strane najbližih te pod strogom prismotrom crkvenih i medicinskih stručnjaka. Tomu i možemo zahvaliti da u njezinu slučaju imamo jedan od najbolje dokumentiranih opisa mističnih doživljaja stigmatiziranih osoba. Također je neizmjerna vrijednost što su dvojica suvremenika, nedugo nakon njezine smrti, u opsežnim biografijama opisali Ozanin neobični život.

Već kao djevojčica snažno je zahvaćena na nadnaravan način. U dobi od sedam godina učinila je zavjet djevičanstva i tada je spoznala da je pred njom život ispunjen silnim trpljenjem. Iako je kao četrnaestogodišnjakinja obukla odijelo trećoredice sv. Dominika, tek je u pedesetoj godini, zbog neprestanih ekstaza, položila vječne zavjete. Nedugo nakon oblačenja umrli su joj roditelji te se morala brinuti za svoju braću, sestre i nećake. Čudesan je zahvat neba da je ova djevojčica, usred brojnih briga oko vođenja kućanstva, istovremeno vodila bogobojazni život ispunjen pokorom, neprestanim mističnim ekstazama, a kasnije proživljavajući i Isusovu muku. Kao djevojka s osamnaest godina u tolikoj je mjeri zahvaćena božanskom ljubavlju da neprestano traži od Boga milost sudjelovanja u patnjama Raspetoga. Njezina stigmatizacija događat će se stupnjevito i započet će u 26. godini života nakon što je ovako molila: „Gospodine, ako sam tražila previše, udijeli mi barem trnovu krunu i stavi je na moju glavu, jer od Tebe je tražim tako dugo. Ne možeš mi udijeliti veću milost.” Uslijedilo je Isusovo ukazanje s krunom na glavi. Nakon što je Gospodin stavio krunu na njezinu glavu, od bola je pala kao mrtva. „Od ovoga trenutka”, kako bilježi njezin životopisac, „neprestano je trpjela od strašnih bolova u glavi, a na njezinu čelu bio je vidljiv široki vijenac. Ponekad bi oticao i tada bi se vidjelo kako iznutra cirkulira crna krv.”

Međutim, pobožnoj djevojci to nije bilo dovoljno. Imala je silnu želju okusiti također pet svetih rana Isusovih. Molila je za ovu milost, pod uvjetom da ostane skrivena ljudima. I ova molitva joj je bila uslišana. Najprije je tijekom duhovnoga razgovora s prijateljicom iznenada pala u ekstazu kada je primila ranu na boku. U viđenju je ugledala Isusa iz čijega srca je izišla užarena zraka i u njezinu srcu prouzročila strašnu bol. A samo godinu dana nakon toga, na Veliki četvrtak, bila je opečaćena i s četiri preostale rane na svojim rukama i nogama. Svojstveno njezinim stigmama bilo je što ih se jedva moglo vidjeti. Bol u ranama bila je uvijek intenzivnija srijedom i petkom, a tijekom Velikoga tjedna bolovi su bili tako jaki da je padala u nesvijest. Osobito je trpjela od rana na nogama. Meso je bilo toliko otečeno kao da su u njega zabodeni čavli. Pri tome sve rane nisu bile jasno vidljive, nego se činilo kao da je preko njih prebačen veo. Kasnije će Ozana moliti Gospodina da osjeti Njegovu prisutnost u svome srcu. I ovu želju će joj ispuniti. Kao Raspeti u njezinu srcu ostavit će onu bol koju je osjećao u svome srcu dok je bio raspet na drvetu križa. U razgovorima s budućim biografima o svojim ranama, na poseban način se vraćala na ovu bol Isusova srca, tražeći riječi kojima bi barem donekle opisala njezinu strahotu.

Najčudesnije u njezinu mističnom životu bila je silina doživljenih ekstaza. One su započele kada je imala tek šest godina. Već u jednoj od prvih ekstaza ukazao joj se Gospodin na križu obliven krvlju, tražeći od nje da se oslobodi od svih stvari ovoga svijeta. Ukratko opisati život bl. Ozane moglo bi se jednostavno reći: njezin život jedinstveni je himan Raspetoj Ljubavi!

Svjedoci mističnih doživljaja pripovijedaju o tankoćutnosti njezine duše. Bilo je dovoljno u njezinoj prisutnosti izgovoriti riječi krv ili križ da zapadne u duboku ekstazu. Umrla je na glasu svetosti, a za života njezin savjet tražili su knezovi, redovnici, svećenici i laici. Ozanino neraspadnuto tijelo počiva u katedrali u Mantovi.