Zasigurno je svatko od nas susreo osobu, a možda smo to ti i ja, kod koje nikad ne znate što misli. Nikad se do kraja ne izriče, uvijek govori napola, malo istine, malo laži. Ponekad se skriva iza onoga mrskoga “mi” ili onoga “se”: mi to tako mislimo, tako se kaže. Ili još gore, ta osoba ima mnogo priča i istina, jednu za vas kao prijatelja, drugu za drugog prijatelja, treću za vlast, četvrtu kad nastupa javno. S vama je u četiri oka ponizna osoba, duhovan, velikoga kritičkoga duha, a kad nastupa javno ne možete se načuditi koliko taštine, neduhovnosti i snalažljivih kompromisa. A da ne spominjemo to kad je potrebna hrabrost, kad je potrebno žrtvovati se za neko svjedočenje istine, te se osobe brzo sakriju kao u mišju rupu. Imajući u vidu takve osobe i želeći pokazati da se može drukčije živjeti ljudski život, grčki filozofi su često koristili jedan vrlo važan pojam, a to je”parrhesia”, parezija. Pogledajmo o čemu je riječ.
Za grčke filozofe parezija označava hrabro, neustrašivo kazivanje istine. Dakle, nije riječ samo o teorijskom promišljanju istine, u smislu da dolazim do nekakvih zaključaka koje onda zadržavam za sebe, posebno ako se radi o nekakvoj “opasnoj istini”. Ne, parezija je hrabro kazivanje istine pa što košta da košta, ako bismo tako mogli reći. Odnosno, ono je kazivanje istine neovisno o pogodnim ili nepogodnim situacijama, neovisno o primatelju istine, bio to neki siromah ili vlastodržac, prijatelj ili stranac. Osoba parezije, pareziast očituje se i po jednostavnom načinu govoru. Ne želi privući pozornost na sebe lijepim, ukrasnim govorim, milozvučnim glasom. On govori pak brutalno, neposredno, nije mu stalo da se svidi slušateljima, da mu se oni dive, nego da istina dođe do njih, što košta da košta.
Ne treba čuditi da je taj grčki pojam ušao u Sveto pismo. Štoviše, on se radikalizira. Sada se događa velika novina. Sam Bog se predstavlja kao pareziast, kao onaj koji s čovjekom stupa u odnos, kao onaj koji čovjeku kazuje istinu. Iz toga slijedi da se sad od vjernika očekuje veća parezija, parezija koja se treba mjeriti božanskom parezijom. U Novom zavjetu Isus Krist je pareziast u cijelosti. On hrabro kazuje Božju istinu, javno nastupa, naposljetku zbog svoje parezije i podnosi smrt na križu. Stoga su kršćani predstavljeni kao pareziasti. Budući da je Bog u Isusu Kristu spram njih pareziast “do smrti”, oni žive pareziju kao pouzdanje, predanost Božjoj istini te ju hrabro, neustrašivo svjedoče u “zgodno i nezgodno vrijeme” (2 Tim 4,2).
Dakle, onaj koji vjeruje u Isusa Krista stavio je svoj život pod Božju istinu i ništa ga drugo ne zanima negoli istina i kazivanje istine. Zato kršćanin ne može i ne smije biti prijetvoran, licemjeran, a posebno ne lažac. Lažac je čovjek kojemu nije stalo do istine nego do sebe samoga, do svojega samopotvrđivanja. Nadalje, kršćanski pareziast ne smije biti snalažljiv, stalni račundžija glede istine, kazivati uvijek drukčiju istinu prema potrebi slušatelja, da bi im se svidio i da bi ostvario svoje interese. Njegov način odijevanja, njegovo tjelesno držanje i sve izvanjsko treba odisati životom posvećenim u istini.
Kršćanski pareziast je odvažan, ali također istodobno i ponizan. Ta se poniznost također treba osjetiti na njegovu tijelu, u njegovu kazivanju istine riječima i gestama, jednostavno kazivanje bez puno ornamentike, kazivanje koje podrazumijeva jednostavan način življenja, bez “šminkeraja” i glume. Piscu ovih redaka posebno je stalo do toga da se poniznost kršćanske parezije izriče bolju i stidljivošću. Kršćanski pareziast, kad kazuje istinu, svjestan je trajnoga zaostajanja za onim što svjedoči. To u njemu stvara bol i stidljivost jer bi najradije šutio pred Istinom koju nikad neće moći u cijelosti kazivati svojim životom. Ipak, upravo ta bol nedostojnosti i nedostatnosti spram istine jest ono što čini istinskog kršćanskog pareziasta. Naime, bez parezije riječ kršćanina “nije riječ parezije, nije Božja milost i čudo, nego čovjekova grozničavost koja stvara buku upravo zato što se boji šutnje” (Karl Rahner). Ta stidljiva bol jest ono što razlikuje kršćanskog pareziasta od propagandista koji kazuje istinu i naviješta Boga kao da je riječ o nečemu uobičajenom i samorazumljivom. Zato možemo reći da je kršćanin istodobno hrabar, odvažan, ali i ponizan, stidljiv i bolan pareziast.
