Početna stranica » Heideggerov i kršćanski antihumanizam

Heideggerov i kršćanski antihumanizam

172 pregleda

Nedavno su objavljene Schwarze Hefte Martina Heideggera. Heideggerova promišljanja u njima toliko su svježa, snažna i aktualna da ostavljaju bez daha. Opet mi ne preostaje ništa drugo nego nabacati misli, ali "misleći" Heideggera, napose u njegovim kritičkim promišljajima krš­ćanstva.

Bitak je napušten, bitak je zaboravljen zbog toga što živimo u vremenu “Vermenschunga”, “počovječenja”. Ta se misao neprestano provlači kroz sva Heideggerova promišljanja. Ponekad čak graniči s monotonijom, što očito potvrđuje koliko mu je ta misao bila važna. Naime, cjelokupna zapadna civilizacija, a napose novovjekovlje, nije za njega ništa drugo negoli obični “Vermenschung”, ono je čovjeka stavilo u središte: “Cogito me cogitare.” Ljudsko, ljudsko i preveć ljudsko jest u središtu. Taj se Vermenschung očituje na različite načine: u “spletkarenju” (Machenschaft), gdje se sve podlaže čovjekovu radu, potrebama i prohtjevima; u društvu doživljaja, gdje nije bitno više “razdarivati se bitku, nego se sve samo doživljava”, te u osjećajima u kojima čovjek opet samo “sebe osjeća”; u znanostima, napose humanističkim znanostima, koje su se pretvorile u puke svjetonazore i instrumente određene politike (kako li je samo u pravu!); u sveučilištu koje je postalo strukovna škola, gdje je najvažnije imati ured za medije, a znanstvenici svoju znanstvenost mjere isključivo “istraživanjem”, piše Heidegger; u mentalitetu “interesa”, gdje je sve postalo “interesantno”, a zapravo sve ravnodušno.

Također sve tri ideologije, boljševizam, nacionalsocijalizam (koji Heidegger na jednom mjestu naziva “nacionalracionalizam”) i amerikanizam također su izričaji toga bljutavog “Vermenschunga”. Pritom je za njega mnogo gori amerikanizam, tj. planetarizam i idiotizam, gdje je dovršen čovjek kao “historijska životinja”, životinja koja ostaje samo za sebe. Ako išta drugo, veli Heidegger, boljševizam barem njeguje određeno neprijateljstvo prema razumu (i današnja Rusija, zar ne?), a amerikanizam, koji nam nudi prividnu puninu, predstavlja totalno usmrćivanje čovjekove otvorenosti prema bitku, reduciranje svega na računanje i na interese.

Sličnu sudbinu ima i krš­ćanstvo. I ono je puki “Vermenschung” koji zbog toga ubija samoga Boga. U krš­ćanstvu se sve također vrti oko čovjeka, u njemu vlada fini “tetkasti moral”, gdje više nema ni odvažnosti ni odluke. Radi se o nekoj vrsti dosadnoga humanizma, politikanstva, čovjekovih potreba, ljudi “dobričina”, kako se danas može čuti. Zato je za Heideggera, barem u ovim prvim objavljenim Crnim bilježnicama, krš­ćanstvo samo ponavljanje novovjekovnoga “Vermenschunga” te se ono u biti ni po čemu ne razlikuje od svojih neprijatelja, napose od ateista. Naime, jednima i drugima samo je stalo do interesa, samoosiguranja i samoočuvanja čovjeka.

U cijelosti potpisujem ovaj Heideggerov antihumanizam. I sâm sam umoran od “ljudskoga i preveć ljudskoga” današnjega društva i Crk­ve. S pravom Heidegger veli da filozofija mora biti ne-ljudska, da u njezinu središte ne smije biti pitanje o čovjeku, nego o bitku, bitku koji će najaviti “posljednjega boga” (protiv Nietzscheove ideje “posljednjega čovjeka”). Da, i kršćanstvo treba prihvatiti ovaj antihumanizam, i teologija treba biti ne-ljudska, ukoliko prvenstveno stavlja u središte Boga, a ne čovjeka. Ipak, krš­ćanski antihumanizam bitno se razlikuje od Heideggerova. Heideggerov antihumanizam jest “ukinuće” ljudskoga u bezličnom i ravnodušnom bitku koji ne ljubi, koji nema lice, i u kojemu čovjek gubi svoje lice, postaje nekakav “tu-bitak” bez lica. I krš­ćanstvo je antihumano, ali humanije od Heideggerova antihumanizma. Krš­ćanstvo “ukida” čovjeka u Bogu koji ima lice i koji ljubi, u Bogu koji je u Isusu Kristu postao čovjekom. U Isusu Kristu, koji je pravi Bog i pravi čovjek, mogu i trebam trajno nadilaziti ljudsko i preveć ljudsko, onaj bljutavi “Vermenschung”, postojati što više bogom (“theosis”), a opet “istodobno” ostajati čovjekom. Zato je danas prijeko potrebno krš­ćanstvo predstavljati i živjeti kao antihumanistički humanizam, u dramatičnoj napetosti onoga “istodobno”.