Veliki kršćanski mislilac Tertulijan napisao je o vjeri: “Credibile est quia ineptum est” i “certum est quia impossibile est”. Obje rečenice kasnije su u povijesti Crkve sažete u poznatoj rečenici: “Credo quia absurdum est.” Premda Tertulijan ne koristi taj izraz, on u cijelosti izriče njegovu misao da se vjera treba razumjeti kao mišljenju nezgodna, nepodobna (“ineptum”) i nemoguća (“impossibile”). U ovoj epimeteji ukratko bih pokazao zašto vjera mora ostati “apsurdnom” želi li biti i ostati vjera.
Vjera jest vjera u Boga Isusa Krista. To je Bog koji djeluje u povijesti, riječima i djelima. To je Bog koji je sam u svojemu Sinu Isusu Kristu ušao u povijest, objavio se u ljudskom tijelu, u čudesnim riječima i još čudesnijim djelima, predao sebe sama za nas u smrti te u uskrsnuću donio svijetu novo, svoje doba, novi život za nas. Bog Isusa Krista, u kojega mi kršćani vjerujemo, nije, dakle, apstraktan Bog nekakvih obično međusobno proturječnih filozofskih teorija, u kojima je on na dovoljno dalekoj distanci, tako da se čovjeka ne tiče, ne smeta mu, ne susreće ga i ne sudara se s njim u njegovoj tjelesnosti, ovosvjetskosti, u njegovoj svakodnevici. Takav Bog ne može ni biti nezgodan, nepodoban, nemoguć, dakle, apsurdan. To je Bog kojega smo ugodili, spodobili, omogućili i osmislili unutar granica svojih spoznaja ili svojih nespoznaja.
A u Isusu Kristu sam Bog dolazi konkretno među nas. A kad Bog dolazi k nama, on dolazi kao Bog, a ne kao čovjek. Njegova je prisutnost odbojna, nezgodna, protiv nas. Bog ništi naše zamisli o njemu, o nama, o svijetu… On nas poput lopova iznenada zaskače iza leđa naših osmišljenja. Stoga je taj “protiv” upisan u samu vjeru. Vjernik može biti samo onaj koji vjeruje protiv sebe, protiv svojega mišljenja, protiv svojega cjelokupnog načina življenja. Vjera nije mirni prijelaz iz jednoga načina življenja u drugi, nekakav salonski obrat mišljenja. Naprotiv, vjera je obraćenje Bogu, prekid sa sobom protiv sebe. Da, obraćenje je vjera, ali ne apstraktno obraćenje! Nego, obraćenje na Crkvu, na dogmu, na sakramente, dakle, obraćenje koje se utiskuje u tijelo. Tko to nije doživio, taj ne zna što je vjera. Tko tako ne pristupa kršćanstvu, taj ne zna ništa o kršćanstvu. Eto zašto vjera mora biti “apsurdna” želi li biti vjera. Imati posla s Bogom znači susresti Boga kojega ne možemo drukčije susresti nego kao apsurd, kao besmisao, misao koji prekrižuje i ranjava naš smisao, našu misao.
Božja prisutnost također je ozbiljna prisutnost. Bog, kad dolazi k nama, on dolazi kao Bog koji nam zapovijeda i koji od nas iziskuje poslušnost. On zapovijeda jer nas time goni da iziđemo iz sebe, da se počnemo brinuti za njega. A poslušnost nije ništa drugo doli dokaz naše brige za Boga. Zato je vjera ozbiljna, ozbiljna kao zapovijed i poslušnost. Ona postaje neozbiljnom tamo gdje mjera odnosa s Bogom postaje moje sviđanje, moja ugoda, gdje sam alergičan na svaku zapovijed i na svaku poslušnost. To je neozbiljna vjera neozbiljnih kršćana. I u svojoj ozbiljnosti vjera nam se opet očituje kao “apsurdna”, besmislena spram naših sviđanja i ugoda.
Znakovito je da Tertulijan svoje teze o apsurdnosti vjere razvija u djelu De carne Christi. Dakle, vjera je apsurdna upravo pred nemogućom, nezgodnom, protivnom i čudesnom činjenicom “Kristova tijela”: Božjega utjelovljenja, Božje smrti i Božjega uskrsnuća u Isusu Kristu. Tertulijan time također želi reći da nakana apsurdnosti vjere nije čovjeka držati na odmaku, gdje će Bog i čovjek ostati trajni stranci jedan drugomu, gdje će se čovjek opet zapravo prestati brinuti za Boga. Ne, Bog apsurdom vjere uvodi čovjeka na božanski način u zajedništvo sa sobom, a to je duhovno-tjelesno zajedništvo, zajedništvo Krista Glave i Crkve Tijela, gdje kršćanin zajedno s Isusom Kristom može reći Ocu: “Sve moje tvoje je, i tvoje moje” (Iv 17,10).
Pred nama je slavlje Božića, slavlje apsurdnoga otajstva Božjega utjelovljenja u Isusu Kristu. Možda nam ova promišljanja mogu pripomoći da Božje utjelovljenje slavimo kao “credo quia absurdum”: puštajući malenomu Bogu da dolazi k nama protiv nas, da dolazi u nas kako bismo mi izišli iz sebe i došli u njega. Tako se u nama rađa Bog, a s njim i ozbiljna, istinska radost Božića. Jer, “caro – cardo salutis”, “Kristovo tijelo jest osovina spasenja” (Tertulijan).
