Kako je to uvidio Erich Przywara, ignacijansku duhovnost najbolje se može razumjeti uspoređujući je s jednom drugom duhovnošću, a to je augustinizam. Naime, između ignacijanske duhovnosti i augustinizma ne postoji proturječje, ali postoje suprotnosti, drukčiji naglasci koji se mogu jasno uvidjeti i u pontifikatu pape Franje.
Prva se suprotnost odnosi na iskustvo istine, a to je “istina zbog nje same” u augustinizmu. U njemu je u središtu neposredno iskustvo istine, duboka bliskost s istinom ili, drukčije rečeno, primat kontemplacije, inteligibilnoga i idealnoga. Ignacijanska duhovnost dakako ne niječe augustinovski pristup istini, ali naglasak premješta s kontemplativnoga, inteligibilnoga i idealnoga prema “cilju” i “sredstvima”. Dakle, nije dostatno samo kontemplirati istinu, nego je potrebno pronaći konkretne “ciljeve” i “sredstva” u ovom svijetu te na taj način realizirati istinu. Ključna misao tako nije istina, nego ovozemaljski ciljevi i sredstva. Čovjek se također više ne doživljava kao jedno s istinom, nego kao “oruđe” u službi istine. Dok je augustinizam izricao bliskost, sličnost, pa čak i identitet čovjeka s Bogom, ignacijanska duhovnost naglašava različitost, nesličnost čovjeka i Boga. Čovjek ostaje “oruđe” u Božjim rukama, spram Boga određuje ga patos distance, a ne bliskosti. Zato ignacijanska duhovnost predstavlja, sa svojom trijeznom realnošću, korekciju elitističkom i idealističkom augustinizmu te je upravo zbog ideje nesličnosti također bliskija modernomu čovjeku negoli augustinizam sličnosti Boga i čovjeka. No, kako ističe Przywara, tamo gdje bi se ignacijanska duhovnost osamostalila spram augustinizma, imali bismo utilitarističku igru ciljeva i sredstava (jezuitizam) bez istine, puku taktičnost, štoviše, neku vrstu crkvenoga businessa.
Druga se suprotnost odnosi na poimanje svijeta. U augustinizmu je svijet shvaćen kao svijet istine. Bog je stvoritelj, ali i otkupitelj svijeta koji je u Isusu Kristu postao čovjekom. Cijeli je svijet tako “put” prema Isusu Kristu, ukoliko je spoznatljiv te u sebi sadrži određene slike, prispodobe, idealne slike ili istine Istine, Logosa, Isusa Krista. Ignacijanska duhovnost motri pak svijet kao praktični što znači da joj nakana nije samo motriti svijet u njegovoj simboličnosti, nego praktično djelovati u svijetu, sve odvagivati u svetoj “indiferenciji” i potom djelovati. Svijet dakle ostaje Božjim svijetom, ali je naglasak stavljen na čovjekovu akciju spram istoga svijeta. Isusovci se osjećaju dobro u svijetu, lakše nose svijet i nije im problem upravljati, kao što je to problem augustinijancima. I tu se ignacijanska duhovnost očituje kao korekcija augustinizmu. Dok augustinizam teži odmaku od realnoga svijeta u nekakav idealni, fino uređeni svijet, ignacijanska duhovnost naglašava djelovanje i sučeljavanje s realnim, praktičnim svijetom, u svim njegovim dramama i mukama. Ali i tu ignacijanska duhovnost nije lišena opasnosti, a to je odvajanje svijeta od Boga, gdje se svijet pretvara u puki tehnički svijet.
Vjerujem da ova kratka analiza rasvjetljuje pontifikat isusovca Bergoglia, ali i mnogobrojne napetosti koje proizlaze iz sučeljavanja jedne i druge duhovnosti u Katoličkoj crkvi danas. Mišljenja sam da je dobro što je, nakon određenoga pretjeranog augustinizma, svoje mjesto u Crkvi zadobila i ignacijanska duhovnost. Ali, i jedna i druga duhovnost može otići u krajnost koji je štetan za Crkvu: augustinizam u mistični ateizam (identitet Boga i čovjeka), elitizam i nerealni, idealistički aristokratizam; ignacijanska duhovnost u asketski ateizam (čovjekovo djelovanje nadomješta Božju istinu), utilitarizam, tehnicizam. Nije dobro da i jedno i drugo budu isključivi normativ, nego da u katoličkom duhu sveobuhvanosti jedno drugo korigiraju i uključuju.
