Za Fénelona jednostavnost je protivna onomu što je temeljna značajka modernoga doba, a to je seberefleksivnost, samosvijest, bavljenje sobom. Ona je “čestitost srca”, piše on, “koja nas oslobađa od samosvijesti”. Jednostavnost nije isto što i iskrenost. Naime, netko može biti krajnje iskren, ali ne još i jednostavan. Može govoriti ono što misli i misliti ono što govori, ali se pritom nastavlja stalno baviti sobom i misliti na sebe. Nejednostavne osobe, dakle, stalno o sebi reflektiraju, neprestano imaju pred sobom ogledalo, piše naš mislilac, u svakoj misli i djelu, sebe ogledavaju. Dakako, jednostavnost, koja prekida sa samosviješću i sebeogledavanjem, ne znači da je osoba tada prepuštena izvanjskim stvarima, da one vladaju njima. Nipošto! U jednostavnosti je osoba prepuštena nečemu većem od njezina ja, nečemu što joj ne dopušta da izvanjske stvari njome ovladaju, ali ni da njome ovlada njezina nutrina, njezino refleksivno ja, da stalno reflektira nad sobom, da stalno sebe ogledava. U tom smislu jednostavna osoba slobodna je i od vanjštine i od svoje nutrine.
Za Fénelona sebereflektiranje, samosvijest posljedica je sebeljublja. Čovjek sebe ljubi i zato ima neopisivu potrebu baviti se sobom. Ona se uglavnom očituje u pretjeranoj afektiranosti, emocionalnosti i dramatičnosti, tj. u izričajima u kojima čovjekovo ja sebe stavlja u središte. To se odnosi na život u grijehu i u krjeposti. Tako oni grješni afektirano i dramatično pripovijedaju o svojim grijesima, ili ustraju u očaju, ponosni su na svoj očaj, a jedno i drugo nije ništa drugo negoli izričaj sebeljublja. A oni pak krjeposni afektirano i dramatično pričaju o svojim duhovnim pobjedama i pothvatima, što je opet izričaj sebeljublja. Postoje i oni koji tako govore da slušaju sami sebe, zaljubljeni su u svoju boju glasa, reflektirajući govore. Drugi pak što god napišu, tlače vas telefonskim pozivima da reflektirate nad onim što su napisali, naravno, da se tako bavite njima. Ili pak neki, što god rade, koju god službu imaju, uvijek je pred drugima predstavljaju dramatičnom, teškom, mučnom, tražeći od vas sažaljenje, što je druga riječ za sebeljublje. Jednom riječju, uvijek ćemo nejednostavne osobe, koje nisu lišene sebeljublja, prepoznati po toj afektiranosti i dramatičnosti.
A u jednostavnosti osoba prekida sa sebeljubljem, sebeogledavanjem. Počinje se baviti Bogom, u središte više nije njezino ja, nego Božje ja. Budući da je u Bogu, jednostavna osoba bolje poznaje sebe negoli je to činila u samosvijesti i sebeogledavanju vlastitoga sebeljublja. Jednostavnost je tako sebezaborav zbog Boga, Bog je važniji od vlastitoga dobra i od vlastitoga zla, tako da jednostavna osoba nikad nepotrebno ne govori o sebi, ni dobro ni zlo. Zato su jednostavne osobe neafektirane, nedramatične, spontane i prirodne. Da, spontanost i prirodnost jest ono što prema Fénelonu resi jednostavnu osobu, za razliku od nejednostavne, koja je umjetna. Kad se družite i razgovorate s jednostavnom osobom, ona vas ne opterećuje svojim ja, svojim mučnim sebereflektiranjem i teškim sebeogledavanjem. Ona bez afektiranja i dramatičnosti živi svoj život, prihvaća mirno svoje obveze i službe pa se drugima čini da joj sve ide od ruke. A zapravo i ide, jer se ona oslobodila teškoga bremena sebeljublja te uzela lako breme Isusa Krista (Mt 11, 30). S njom se i vi osjećate prirodno, lagano i neopterećeno.
Sličnu misao o jednostavnosti dotaknuo je i Blaise Pascal, koji u jednom svom fragmentu piše da je čovjek duh, ali i automat. Za Pascala automatizam se odnosi na običaje, na ono što nije plod naših stalnih reflektiranja. Stoga on nije nešto negativno. Automatizam zapravo omogućuje duhu da zaživi u čovjekovu biću. Imajući u vidu Fénelonove misli o jednostavnosti, rekao bih s Pascalom da je danas, u doba sveopćega sebereflektiranja, potrebno ponovno otkriti sveti automatizam. To je moj ideal: sve činiti automatski, biti sveti automat, beskorisni Kristov sluga (Lk 17, 10), iz ljubavi prema Kristu i u zaboravu samoga sebe. Jer, “kad nismo više uznemireni neumornim sebereflektiranjem, tada počinjemo uživati istinsku slobodu” (Fénelon).
