Razgovor o nužnosti brže integracije i jačeg uključivanja muslimanskih pridošlica u europsko društvo eksplodirao je medijski u zadnje dvije godine zbog velikog priljeva izbjeglica iz arapskog svijeta. O tom problemu u medijima gotovo svakodnevno polemiziraju takozvani stručnjaci, a do izražaja dolaze uglavnom isključivi pristupi. Dok bi jedni sve pridošlice najradije preko noći asimilirali ili vratili nazad, drugima kao da i ne smeta getoizacija i odbojan odnos mnogih muslimanskih emigranata prema zapadnoj civilizaciji.
Integracija ili asimilacija?
Nažalost, rijetki su ozbiljni i stručni razgovori o problemu integracije i asimilacije. Stručnjaci se često drže po strani kako ne bi bili proglašeni rasistima. Ustvari, ta se dva pojma i ne isključuju onoliko koliko to nestručni pojedinci misle. Naime, koliko god pojam integracije zvučao pozitivno, on dugoročno uglavnom vodi u ono stanje koje se podrazumijeva pod dobrovoljnom asimilacijom. Ako pojam integracije ograničimo samo na sociološko, kulturološko i jezično područje, to jest uvezivanje pojedinca ili grupe u domaće društvene, kulturne, jezične i privredne strukture, onda se može reći da na kraju dobre integracije uvijek stoji asimilacija. Ali integracija se može promatrati i u širem sociološkom i kulturološkom smislu, gdje se polaganim procesom pokušava od različitih društava i kultura napraviti jedna nova funkcionalna cjelina. U biti nijedna pozitivna integracija nije jednosmjerna ulica, nego proces utjecaja kultura jednih na druge.
Razgovor o integraciji, latinski integrare (ponovno uspostaviti, nadopuniti, osvježiti), u zadnje je vrijeme vrlo aktualan i u odnosu na procese unutar Europske zajednice, gdje je na djelu pokušaj zbližavanja europskih naroda i uvezivanja u jednu ne samo ekonomsku i političku nego i vrijednosnu i kulturnu cjelinu. U tom procesu često dolazi do oprečnih stajališta među članicama. Dok su neke države za bržu integraciju, navodno zbog efikasnijeg funkcioniranja Europske zajednice, pri čemu se ne isključuje ni zakonska prisila (ekonomska ili politička ucjena), druge su za polaganije zbližavanje, jer u ubrzanom, prisilnom procesu vide pokušaj asimilacije manjih naroda u ideologiju i privredu većih.
Neki su sociolozi mišljenja da prisilno ubrzavanje integracije unutar Europske zajednice kao i prijetnja zakonskim sankcioniranjima nije ništa drugo nego pokušaj prisilne asimilacije (latinski similis = sličan) na privrednom i ideološkom području, gdje se preko noći želi stvoriti društvo istih vrednota, koje uglavnom nameću bogatije i liberalnije europske zemlje. To sukobljavanje oko općih vrednota, nedostatka zajedničkog jezika i identiteta prijete, prema mišljenjima nekih političkih analitičara, samom opstanku Europske zajednice. Potvrdu za takvo razmišljanje nalazimo upravo u odluci Velike Britanije da napusti Europsku zajednicu. Kako bi se izbjegli mogući problemi govori se u zadnje vrijeme o Europi različitih brzina.
Jedan je od zastupnika te teorije i njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. Prema toj zamisli, neke bi se zemlje unutar Europske zajednice međusobno povezivale bržim koracima, dok bi drugim zemljama bilo omogućeno polagano približavanje. Takav pristup bi zasigurno poboljšao odnose unutar Europske zajednice, jer bi dozvolio i različite stavove glede prevelikog dotoka muslimanskih migranta iz neeuropskih zemalja. Mnogi stariji i socijalno ugroženi građani u Velikoj Britaniji upravo su iz straha od imigranata glasali za istup iz Europske zajednice. Zato govor o Europi različitih brzina ima smisla. Razvijenije zemlje kojima nedostaje radne snage u tom bi slučaju mogle brže prihvaćati mlade došljake, dok bi se u manje razvijenim, kao što je Hrvatska, iz kojih mladi masovno odlaze zbog nedostatka posla, omogućio nešto kritičniji odnos prema velikom priljevu migranta.
Na drugoj strani, primjetno je da unutar Europe migracije protječu bez velikih problema. Diskusije o integraciji i asimilaciji muslimanskih pridošlica potisnule su razgovor o bržoj integraciji unutar Europske zajednice u parlamentarne dvorane. U gotovo svim zapadnoeuropskim državama medijski je prostor posvećen uglavnom problemu uključivanja muslimanskih pridošlica u društvo domaćina. Koliko je taj problem aktualan, vidi se ponajbolje po tome što se u medijima više i ne govori o toliko opasnom problemu grčkog prezaduživanja, koji je svojevremeno prijetio, a i danas to čini, da dovede Europsku zajednicu do bankrota.
Nedostatak iskustva s migrantima
U gotovo svim zemljama, a osobito onima koje su širom otvorile vrata muslimanskim izbjeglicama, vodi se žučna rasprava o njihovoj integraciji. Sve je više onih koji zahtijevaju ubrzanu integraciju, koja bi po potrebi prisilila pridošlice da prihvate jezik i bitne vrednote društva, bez čega nema zajedničkog života. Za razliku od onih koji zahtijevaju taj ubrzani proces prilagođavanja izbjeglica zapadnim vrednotama, bez ugroze njihove tradicije i kulture, sve je više onih koji su mišljenja da muslimanske pridošlice treba prisilno asimilirati ili vratiti. Upravo tu leži razlika između pojmova integracija i asimilacija. U biti se ta dva pojma sociološki, kulturološki i jezično ne isključuju potpuno, kako to neki često misle. Jer, gotovo svaka uspješna integracija vodi dugoročno u asimilaciju, u potpuno uklapanje pridošlica u vrijednosni, kulturni i jezični svijet domaćina. Integracija je u tom slučaju samo početni stadiji asimilacije, koja se treba realizirati bezbolno i bez velikih sukobljavanja. Stručnjaci već kod treće generacije europskih imigranata opažaju polagani prelazak u stanje asimilacije, gdje dolazi do potpunog utapanja pojedinaca ili grupacija u svijet domaćina. Situacija je nešto drugačija s dijelom muslimanskog stanovništva koje se getoizacijom odupire ne samo asimilaciji nego i svakoj pomisli na integraciju u društvo domaćina, što dovodi do stvaranja paralelnih svjetova u četvrtima velikih gradova, koji bi s vremenom mogli dovesti do sukoba unutar društva.
Problem Europe leži u nedostatku iskustva s useljeništvom. Neke europske zemlje ne shvaćaju da su poodavno postale useljeničke te da bi zbog dolaska prevelikog broja stranaca izvan europskog područja trebalo mijenjati mnoge zakone.
(…)
Cijeli tekst rubrike Tema broja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
