Marija je Bogorodica. U njezinu biću dogodilo se stvarno sjedinjenje božanskoga i ljudskoga, u njezinu duhu i tijelu rodio se Bog koji je postao čovjekom. Neopisiva se intima i bliskost ostvarila u njoj između Boga i čovjeka, ona je postala majka samoga Boga. U tom je smislu ona i naša majka, jer da nije bilo Marije, ne bi bilo ni našega kršćanskog života, ne bi bilo ni Majke Crkve, a to je rađanje Boga u našim dušama. Jednom uznesena na nebo, Marija nije prestala biti Bogorodica. Ne, ona je uvijek Bogorodica, ona uvijek iznova rađa u nama Krista. Tko uzima sebi Mariju za majku, taj i sam želi postati bogorodica, bogorodac, majka Kristova, kako to i sam Krist od nas očekuje (Mk 3,34-35): biti intiman, blizak s Isusom Kristom poput Marije. I ne samo to. Vjernik želi biti majka Kristova i drugima (1 Sol 2,7), svojim riječima i djelima, svim silama radi na tomu da se u drugima, u supruzi, suprugu, djeci, vjernicima, prijateljima rađa Krist. Tko nema Mariju za svoju majku, taj govori o Bogu i misli Boga, a da ga nikad u sebi nije rodio, njegova duhovnost, njegove riječi, njegovi tekstovi, njegova djela vrište od frigidnoga, nemarijanskoga duha. Marija nas tako poziva da ju uzmemo za svoju Majku (Iv 19,26), da s njom budemo i sami majke Kristove, marijanske duše, mi u Kristu i Krist u nama.
Marija je vazda Djevica. Marija je Djevica jer je Bog s njom, djevičanskom osobom, započeo djevičanski početak u svijetu: djevičansko zajedništvo Boga i čovjeka. Marija je Djevica, ukoliko vazda cijelim svojim bićem pripada Isusu Kristu. Za razliku od Eve, koja prkosno i nepokorno nije htjela pripadati Bogu, Marija predano i poslušno prihvaća Božju riječ. Njezino djevičanstvo kazuje nam da i sami budemo djevice i djevci, da se i sami odvažimo pripadati vazda i cjelovito jedino Kristu. A to je danas tako teško jer nam se stalno sugerira da “djevičanstvo” nije moguće, da se ne može pripadati samo Bogu, samo jednoj religiji, jednoj osobi (kriza braka), jedino Kristu i dušom i tijelom (kriza svećeništva i redovništva). Uvijek bismo najradije očijukali sa svima, spram svega uvijek imali zadršku i u sve sumnjali! Zato nam je i duhovnost i crkveni život nedjevičanski, iskvaren, zato je rijetkost susresti vjernika u kojemu djevičanski sja sva ljepota i snaga vjere u Isusa Krista. Stoga vjernik, želi li biti istinski vjernik, ne može ne zazivati Mariju kao svoju Djevicu i moliti je da i sam bude djevac i djevica Kristova, bez zadrške i bez sumnje.
Marija bezgrješno začeta. U Mariji se dogodila pobjeda milosti Božje koja je “satrla” istočni grijeh (Post 3,15) i donijela spasenje, ponovni ulazak u nekoć izgubljeni raj. Bezgrješno začeće tako je veliko slavlje našega spasenja, poziv da i sami budemo sveti, bez mane i besprigovorni (Kol 1,22 – “immaculati”), da “satiremo” grijeh u nama. Kad ne bi bilo Marije, ne bismo se uopće trudili biti “immaculati”, ne bismo uopće htjeli živjeti od milosti. Prepustili bismo se prosječnosti i površnosti, logika negativnoga, grješnoga provlačila bi se kroz naš život, a njome bismo gledali i sebe i svijet oko sebe. A Marija, bezgrješno začeta, hrabri nas svojim zagovorom da se ne prepustimo negativnostima i grijesima, da se pustimo milosti i živimo od nje. Ona, na nebo uznesena, koja s nama još viče u porođajnim bolima (Otk 12,2), pomaže nam da i duhom i tijelom živimo za ono što je gore, Kristovo, i da tim božanskim “uznosimo” cijeli svijet k Isusu Kristu.
