U pjesmi Iseljenik, A. G. Matoš, pun gorčine prema tuđem krovu i slobodi tuđeg kraja, tvrdi da je bez svog zavičaja teško živjet, teže još umrijeti: jer svaka ptica k svome jatu leti. Zadnjih godina u Europi svjedočimo procesu jednakom seobi narodâ, jednostavno nazvanom migrantska kriza: milijunskom priljevu migranata iz azijskih zemalja, uglavnom iscrpljenih stalnim ratovima, nesigurnošću, siromaštvom… S druge strane, Europa se sama dovela do toga da joj, nazovimo to pravim imenom, nedostaje ljudi. Pogotovu za budućnost. Odjednom je više od milijun ljudi ušlo u Europu i, isto tako odjednom, prestalo dolaziti. Služeći se Matoševom analogijom, sve dobro funkcionira kad pridošle ptice usvoje svojstva domaćeg jata. Ali ima i onih koje tuđe jato prilagođavaju sebi, a kojima na tom putu cilj opravdava svako sredstvo. Tad nastaju problemi, strah, bodljikave žice, zidovi, neformalni policijski sati, stalni audio-video nadzor… Zabrinuo bi se čak i Orwell! U trenu erodiraju, mukotrpno stvarane, sloboda i sigurnost. Zašto?
Nije problem u nekim drugim i drugačijim ljudima, niti bi uopće trebao biti problem u vjeri koja zapovijeda (!) da bližnjeg (nema preciznijih odrednica!) tretiramo kao sami sebe. Sloboda, sigurnost i otvorenost su vrijednosti kojih se ne smijemo odricati. Ali se moramo odreći ideološke bahatosti i etičke prijetvornosti iza kojih najčešće stoje osobna korist i profit. Ne bismo trebali negirati, već njegovati vlastite kršćanske korijene, kako bismo mogli istinski cijeniti i prihvatiti tuđe. Moramo razraditi strategiju samarijanske integracije onih koje je nevolja otjerala iz vlastitog jata. Iznad svega, mi ovdje moramo iskoračiti iz dobro ograđenih torova, zasukati rukave i vlastitu zemlju učiniti mjestom dostojanstvenog života, a ne tražiti ga po bijelom svijetu. Jer, kako reče Matoš: Slobode traži samo, gdje ti zbori majke mlijeko! Po narodu si svome sve, bez njega – Niko, Neko…
