Marina Perić Kaselj rođena je 1973. u Sinju. Diplomirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1998., a od 1999. zaposlena je u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Postdiplomski studij komparativne politike završila je 2004. na Fakultetu političkih znanosti, a odmah potom upisala je doktorski studij etnologije i kulturne antropologije na Sveučilištu u Zagrebu. Doktorirala je 2010., a od 2012. znanstvena je suradnica Instituta za migracije i narodnosti na području sociologije, između ostalog kao voditeljica dvaju istraživačkih projekata.
Sudjelovala je u realizaciji nekoliko znanstvenih projekata na temu migracija i narodnosti u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je oko 50 znanstvenih i stručnih radova, a sudjeluje i u različitim radijskim i televizijskim emisijama na temu iseljeništva.
Gospođo Perić Kaselj, danas se na temu migracija vode brojne polemike. Koji su glavni faktori koji uvjetuju migracije?
Sociologija pojavu migracije određuje kao kretanje pojedinaca ili skupina iz jednog zemljopisnog i društvenog prostora u drugi. Ona je stara koliko i ljudski rod, a uzrok je čovjekove rasprostranjenosti po cijeloj Zemlji. Često se prešutno i pogrešno podrazumijeva da su ljudska bića po naravi sjedilačka i da im je potreban neki razlog da bi se pokrenula. Na društva se gleda kao na zatvorene sustave u kojima unutarnja i vanjska populacijska kretanja predstavljaju izvore nestabilnosti i neravnoteže. Ipak, prostorna, profesionalna i društvena pokretljivost zapravo su funkcionalni preduvjeti razvijenog društva.
Migracijski proces u svojoj je biti vrlo kompleksan i sastavljen je od mnogih faktora. Obično se navode push faktori koji tjeraju na migriranje, poput ratova, ekonomske nestabilnosti, nezaposlenosti i siromaštva ili pull faktori koji privlače migrante kao npr. politička sloboda, ekonomska stabilnost, mogućnost zapošljavanja, useljenička politika i sl. Migracije nisu samo fizički proces prijelaza iz jednog prostora u drugi, nego i društveni proces, jer migrant sa sobom donosi vlastite vrednote, norme i običaje te se susreće s nekim drugim okruženjem i kulturom.
Postoji li razlog zašto se mlade osobe i obitelji koje se odvaže na privremeni rad u inozemstvu s vremenom gotovo redovito predomisle te o željenom povratku razmišljaju tek potkraj životnog vijeka?
Iako se većina hrvatskih migranata s kraja 19. i početka 20. stoljeća odlučila na iseljavanje iz ekonomskih razloga a potom i na povratak u domovinu, taj privremeni proces migriranja postao je trajni ostanak. U početku je glavni razlog bio nedovoljna zarada za povratak, a kasnije i zasnivanje obitelji u zemlji primitka. Iseljenička politika zemlje iseljenja obično je bila nedjelotvorna i nije poticala povratak, a useljeničke politike zemalja primitka bile su naklonjene migrantima i omogućavale im brzu integraciju.
I ekonomska je migracija s područja bivše Jugoslavije u zemlje Zapadne Europe trebala biti privremena tijekom prošlih desetljeća. Duže vrijeme dominantan je bio model razdvojenih obitelji, ali kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, poglavito nakon raspada Jugoslavije i rata, došlo je do ponovnog spajanja obitelji, ali i novih iseljavanja i pridruživanja već ranije iseljenoj rodbini. Iako u načelu osobe na privremenom radu u inozemstvu zauzimaju najniže i najslabije plaćene položaje na tržištu rada, one najčešće ostaju i rijetko se vraćaju u zemlju podrijetla. Povrh svega, možemo otkriti sociološku pravilnost: što je vrijeme provedeno u emigraciji duže, povratak je manje vjerojatan.
Neke države insistiraju na asimilaciji doseljenika, za što su etničke skupine Balkana itekako sposobne, pa već druge generacije naših iseljenika zaboravljaju jezik svojih djedova. Kako spriječiti zaboravljanje vlastite povijesti?
Mnoge zemlje vode sustavnu politiku asimilacije useljenika. Oni se prije svega moraju prilagoditi zahtjevima tržišta rada i nove okoline. Moraju naučiti jezik nove sredine i usvojiti potrebne radne vještine. Iako su u depriviranom položaju u društvu prijema, njihova je ekonomska situacija najčešće povoljnija nego u starom kraju.
Iseljenici prve generacije uvijek se intenzivno sjećaju zavičaja, koji je za njih referentna točka djelovanja i ponašanja. Za njih vrijedi pravilo: što mi vrijedi uspjeh u inozemstvu ako za nj ne zna nitko u domovini? Otuda tolike kuće, mrtvi kapitali po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su zapravo trebali svjedočiti o uspjehu migranata u inozemstvu.
Druga generacija migranata uvijek je u osjetljivu položaju, jer je u procjepu između zahtjeva obitelji i šireg društvenog okruženja. Tu je okolina uvijek jača od obitelji, pa predstavnici druge generacije žele zaboraviti i jezik i povijest domovine svojih predaka. Kako biste ostvarili ekonomski uspjeh, morate biti bolji Nijemac od rođenog Nijemca ili bolji Englez od stvarnog Engleza. Upravo se zato stvaraju moderne dijasporske zajednice potomaka iseljenika u Americi, Australiji i drugdje.
(…)
Cijeli razgovor s dr. Marinom Perić Kaselj pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.