Početna stranica » Utrka za mjesto pod suncem

Utrka za mjesto pod suncem

136 pregleda

Više od 80 000 ljudi u posljednje dvije godine napustilo je svoj zavičaj i odselilo iz Bosne i Hercegovine u neku drugu zemlju. Svakodnevno svjedočimo okolnostima koje provociraju i mlado i staro na potragu za boljom budućnosti. Imali smo priliku razgovarati s nekolicinom ljudi koji su tek nedavno otišli. Za razliku od njih postoje i pohvalni primjeri onih koji su unatoč boljim životnim uvjetima, odlučili vratiti se i započeti novo poglavlje života u svojoj domovini.

Antonio Džoja (37) iz predgrađa Visokog, prije dvije godine dao je otkaz u trgovačkom lancu u kojem je radio kao vozač kamiona, spremio osnovne stvari i preselio se u Njemačku. Nakon nekoliko mjeseci zaposlio se u kompaniji za veleprodaju cvijeća. Kaže kako je iz BiH otišao zbog nepoštivanja ljudskog dostojanstva i političke klime. – Čovjek jednostavno ne vrijedi ništa. Radiš i nedjeljom i zapovjednim blagdanima. Ako imaš štelu možeš sve, ako ne, možeš umrijeti. Smučilo mi se od političke manipulacije narodom. – objasnio je ogorčen. U Njemačkoj se ne nada zaraditi milijune, nego samo želi normalne uvjete života i da ga kolege i šefovi na poslu poštuju. Upravo je to pronašao na novom radnom mjestu, u novoj državi.

U lipnju je i bračni par Savić iz Visokog s dvoje djece napustio BiH. Đorđe (42) i Maja (33) govore da ih je do te odluke dovela zabrinutost za budućnost njihove djece, Sare (12) i Sandra (7). Ne vide nikakvu perspektivu za djecu, a pitanje je hoće li naći posao i postići životni cilj kad završe školu ili fakultet. ­– Pogledajte koliko je samo nezaposlenih, a i oni koji rade, najčešće nisu odgovarajuće plaćeni za svoj rad. Ili se radi preko osam sati dnevno, ili ne postoji ustaljeno radno vrijeme. Zbog posla se ovdje ljudi ne mogu posvetiti svojoj djeci, a zbog toga trpi cijela obitelj. Pomalo dolazi do problema, prepirki i svađa… U Njemačkoj vidim perspektivu i pruža mi se mogućnost da kao majka male djece radim samo četiri sata dnevno. – objašnjava Maja.  

Ovakve životne priče iskusilo je više od 80 000 ljudi koji su u posljednje dvije godine iselili iz naše zemlje. Najčešći su razlozi koje navode loša ekonomska situacija, nemogućnost zaposlenja, nezadovoljstvo radom državnih institucija te sveopći doživljaj besperspektivnosti. Trend iseljavanja zahvatio je cijelu Bosnu i Hercegovinu, a članstvo Hrvatske u EU dodatno je olakšalo put vlasnicima hrvatskih putovnica.

Povratak iz bijelog svijeta

Međutim, ljudi su uvijek odlazili. Neki tragajući za boljim uvjetima života, baš kao i danas, a neki jer su bili primorani napustiti svoje domove. Pojedinci su pak bili zahvaćeni valom skupnih migracija prošlih godina, pa su se upustili u neizvjesnost. Znali su što ostavljaju, ali ne i što će ih tamo dočekati. Prema službenim statistikama, procjenjuje se da širom svijeta živi najmanje dva milijuna ljudi porijeklom iz BiH, uključujući pripadnike druge i treće generacije iseljenika. Samo je u ratnom periodu od 1991. do 1995. oko milijun ljudi napustilo BiH.

Erola Mujanovića (39) posao je ponovno doveo u BiH, nakon što je 1992. odselio u Toulouse na jugozapadu Francuske. S francuskim državljanstvom, diplomom i radnim iskustvom stečenim tijekom srednje škole i fakulteta, vratio se u ljeto 2002. u Sarajevo. Stručnjak je za tržište rada, a povremeno radi kao savjetnik ili trener u oblasti menadžmenta i liderstva. Gledajući na dosadašnje iskustvo, kaže da se nikad nije pokajao što se vratio u Bosnu i Hercegovinu: – Ovdje sam uvijek imao pristup zanimljivim i kvalitetnim poslovima. Upitno je bi li mogao nešto slično dosegnuti u Francuskoj, jer nisam živio u Parizu i nisam bio uvezan s aristokratskim obiteljima koje vladaju polovicom Francuske i upravljaju svim značajnim društveno-političkim sferama. Nisam tamo završio ni super prestižnu školu koja bi me lansirala na poslove na kojima se razgovara o ekonomiji ili donose važne odluke za budućnost države. – kaže Mujanović.

Za razliku od njega, Nešet Mehinagić (55) 1999. nije znao kojim će se poslom baviti i što ga čeka po povratku u rodne Zavidoviće. Dvije godine prije toga živio je sa suprugom i jednogodišnjim sinom u američkom Phoenixu. Oboje su bili zaposleni, ali se nisu mogli priviknuti na tamošnji život, pa je njihov povratak bio neupitan. – Meni jednostavno nije bilo dobro. Ispalo je da sam odselio za kilogram mesa i paradajza, a u Bosni zapravo nisam umirao od gladi. Povukla me euforija selidbe u to vrijeme. Došao je trenutak da nemaš s kim kavu popiti. – kaže Nešet i dodaje da je vrlo brzo shvatio da ni na Zapadu nije bolje, jer su ljudi suočeni sa stresnom svakodnevnicom i utrkom za novcem. – Naši ljudi tamo istovremeno rade dva posla kako bi mogli imati kuću, automobil. Veća su otuđenja bila tamo nego ovdje. Praktički se nisam niti viđao sa suprugom: ona je radila noćne smjene, a ja dnevne. Imali smo malo dijete, koje je trebalo čuvati. –  navodi Mehinagić svoje razloge povratka u BiH. Kako se čak i tijekom rata bavio obućarskim zanatom, odlučio je uložiti ušteđevinu i ponovno otvoriti samostalnu obućarsku radnju. Kaže da mu je za ponovni dolazak trebalo hrabrosti te da mnogi nisu razumjeli njegovu odluku. – Kad sam se vraćao iz Amerike, ljudi su me pitali razmišljam li kako će sutra živjeti moje dijete. Govorio sam da će sinu biti dobro koliko i meni. Zanatlija sam i ne čekam isplatu plaće, nego svaki dan uđem u dućan i zaradim nešto. – kaže Nešet. – Sin mi trenutno studira u Beču, a studentski smještaj plaćam mu iz sredstava koja zaradimo supruga i ja; svaki mjesec šaljemo mu oko 800 eura, što i nije malo novca. Naravno da mi je bilo lakše dok je živio s nama, ali kad pred očima imaš cilj, onda ništa nije teško. Pošaljem mu svaku marku, jer meni više i ne treba. – zadovoljno zaključuje.

(…)


Cijeli tekst rubrike Reportaža pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.