U zasebnom tjesnacu Jadranskoga mora, u sjevernom dijelu Velebitskoga kanala, gdje se budi senjska bura i bijeli velebitska zora, izronio je otok Goli. Još jedno u nizu Božjih čuda što od svoga velebnog izrona iz morskih dubina, s golim stijenama i kamenim obroncima s oskudnom travom, bez drveća i pitke vode, ostade stoljećima nenaseljen i prirodno izdvojen. Tako je otok Goli, k’o ogoljeli i osamljeni morski kit, prkoseći morskim valovima i jakim vjetrovima, uspio preživjeti. Usidrio se pet kilometara sjeveroistočno od otoka Raba, a od kopna oko šest kilometara.
Jugozapadne obale su mu niske i pristupačne, u njima su se skrile povjerljive uvale Senjska i Tatinja, prikladne za kupanje. One sigurno znaju i čuvaju mnoge golootočke tajne, poput sjeverne i istočne obale što su se izdignule u visoke klisure, strme i nimalo pristupačne, duboko zaronjene u podmorje. Najbolje im se diviti izdaleka. Nad surim rtom Markonj zaglavio se najviši otočni vrh Glava. Na zapadu se uzdiže stjenoviti rt Sajalo, a na jugu niski rt Blažna. Tu se usidrio i otočić Mali Goli, stanište galeba. Na jugozapadu otoka smjestilo se zapušteno naselje Maslinje. Dok Goli sa sjevera burom otpozdravlja otok Prvić, botanički i ornitološki rezervat, gdje se bjeloglavi sup na visokim klisurama gnijezdi i odmara, na zapadu mu društvo čini brat po muci otok Sveti Grgur.
Logor za preodgoj
Kad putuješ Jadranskom magistralom što migolji južno od Senja, pogled zastaje na otoku Golom, na toj posebnosti površine 4,54 kilometra2, koja pripada Primorsko-goranskoj županiji i općini Lopar.
Otok podsjeća na apstraktnu umjetničku sliku i već je izgledom dovoljno nepristupačan i siv. Još uz to, zbog snažnih morskih struja i orkanskoga vjetra ostao je gologlav i neplodan te za život nedostatan. Uglavnom, s nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterna za kišnicu, stanovnicima Raba i Lopara služi za ljetnu ispašu ovaca.
Zagledaš li se u prošlost, otkrit ćeš da su otok Goli, zbog nenaseljenosti i nemogućnosti bijega, tijekom prošlosti, dvaput u čudnim okolnostima, nastanili ljudi. Prvi je put Austro-Ugarska smjestila ruske zarobljenike iz Prvoga svjetskog rata. Drugi je put, nakon Sukoba Tito-Staljin 1948., Komunistička partija Jugoslavije 1949. stvorila zloglasni politički logor Goli otok. Naići ćeš i na usmene i pisane tragove, da su od 1949. do 1956. jugoslavenski državni organi žestoko, obračunavajući se u vlastitim komunističkim redovima, uredskim odlukama „za suradnju s Informbiroom”, slali političke neistomišljenike „na preodgoj” u trajanju od tri do dvadeset godina zatvora na Goli. Doznat ćeš još da je u tom Alcatrazu na Jadranu bilo zatočeno između sedamnaest i četrdeset tisuća ljudi (točan broj nije utvrđen), da ih je oko šesto umrlo ili ubijeno te da je među zatočenicima bilo i oko devetsto žena, samo što je njihov gulag bio i na susjednom otoku Sveti Grgur. Ti dramatični podaci ukazuju da se upravo u toj zloglasnoj kaznionici, na tom ogoljenom otoku, gdje nema ništa, na rubu života i smrti, rađao istinski komunizam.
Danas još jedino duž zapadne obale žive znakove daju zapušteni perivoji borova i pitospora koji svjedoče da su ih na tom golom kršu prisilno sadili robijaši, njihovi čuvari, stanari tadašnjega logora Gologa otoka, na otoku Golom. Tu su logoraši svojim rukama lomili kamen i iskapali rupe i u njih uvirali zemlju i borove, da bi zelene sadnice oplemenile golootočki kamen u pejzažnu šumu. Ta pluća zelena dobro znaju kakav pakao u svojim stijenama nosi i koje strašne tajne Goli skriva u morskim dubinama, među grebenima i ribama.
Dok valovi zapljuskuju brodicu što plovi k najpoznatijem nenaseljenom hrvatskom otoku, jedan lokalni čovjek krenuo je pripovijedati o golootočkoj važnosti. Pokazujući rukom na Goli što se nazirao u daljini, raspričao se, da se u jednom trenutku povijesti, polovinom prošloga stoljeća, tu otvorio pakleni kamenolom, u kojem su se, za opstanak i goli život, politički zatvorenici, goloruki i goli, pakleno zlostavljali. Svakodnevni teški rad u kamenolomu i vađenje boksita, uz redovito iživljavanje i premlaćivanje od strane stražara bila je svakodnevica logoraša. Navođeni su jedni druge mlatiti. Malo-malo išli bi na ispitivanja i dodatne „obroke batina” u Upravnu zgradu ili Hotel za Udbaše koja zbog isklesanih kamenih lukova više sliči bogataškoj vili nego upravi logora. Robijaši koji su bili puštani na slobodu šutjeli su jer su potpisali Obvezu da o robijanju i ljubičici bijeloj neće govoriti, a za vlast su i dalje ostali sumnjivci koje je trebalo „imati na oku”, kao i njihove obitelji, „uz dosje” koji im je na razne načine otežavao život i prijetio vraćanjem na otok. Konclogor Goli otok od svoga nastanka i kasnije bio je zabranjena tema.
Iz razgovora se doznaje da je prva skupina političkih kažnjenika, robijaša, došla 9. srpnja 1949. na otok, gdje je oko 1200 ljudi iz broda izbačeno na stijene. Bio je to početak konclogora Gologa otoka, duboko izdvojenoga od svijeta, što svjedoči Udbin popis iz 1963. koji sadrži imena 16 101 osobe koje su od 1949. do 1956. proživjele pakao Golog. Godine 1956. zatvor je preimenovan u Kazneno-popravni dom Rab – Goli otok. Prestao je s radom 1988., a godinu poslije potpuno je napušten.
Bez kulture sjećanja
Goli otok danas posjećuju turisti te ribari i pastiri s otoka Raba. Oko Golog se spore općina Lopar i grad Rab, postoje zamisli o izgradnji hotela, čime bi se zauvijek izbrisao trag najzloglasnijega jugoslavenskog komunističkog konclogora kojim je rukovodila tajna policija, Uprava državne bezbednosti, skraćeno UDBA. Čini se, da očuvanje uspomene na stradanje na Golom i na komunistički režim koji je odgovoran za te žrtve, nije zanimljivo političarima na nacionalnoj, ni na lokalnoj razini jer se dopustilo njegovo propadanje. Goli otok nije postao važna tema ni u demokraciji nakon 75 godina, niti je postao spomen-centar u kojemu bi se čuvala svjedočanstva logoraša te na suvremeni način predstavljala muzejska građa o konclogoru.
Zatvorski objekti koje su goloruki robijaši izgradili i u njima pakao proživjeli, danas su ruševine, kao iza potresa. Trideset i pet godina trunu i propadaju. Sabor je 2005. podržao zamisao da se zatvorski objekt proglasi spomen-područjem, i ništa. Osim što se nakon Europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima prije nekoliko godina na otoku Golom postavila spomen-ploča.
Jedan svjedok se raspričao o tretmanu koji su imali muškarci na Golom i žene na Sv. Grguru; ne samo da je bio zvjerski nego i moralno ponižavajući. Stari logoraši su prisiljavani novima pripremiti dobrodošlicu, ispljuvati i prebiti pristigle na mrtvo ime. Oni logoraši za koje su stražari držali da nisu luđački udarali, morali su i sami kroz Krvavu stazu. Onima koji su jače tukli obećavano je da će izići na slobodu. Među robijaše su ubacivani agenti koji su stvarali grupacije i metodom razračunavanja svake vrste poticana su ubojstva u logoru, i kažnjenici jedne skupine napadali su one iz druge.
Istraživanje Gologa otoka
Razmišljam kako je otok već pri stvaranju stvoren golopust, i takvoga, dopusti Bog, da ga još šiba orkanska bura. Goli se s tim naučio živjeti, ali nikad s komunizmom koji na njegova bremenita leđa dramatično spusti i pakao.
Istraživanje Gologa nastavlja se betonskim putom što vodi prema Poduzeću Mermer, tvornici mramornih pločica… Kroz željezna vrata ulazi se u razrušeni industrijski dio logora Gologa otoka, s četiri proizvodna odjela. Jedan je bio za ručnu preradu drva, gdje se pravio namještaj koji je svoje kupce nalazio u Europi i Americi. Drugi je služio za preradu kamena i kamenih pločica, treći za metalnu industriju, četvrti za brodogradnju i remontnu luku. Tu su se izgradila tri broda, pod tvrtkom Velebit koju je utemeljila UDBA. Na vrhu toga industrijskog objekta, kao posljednji dio, nekoliko je zapuštenih poljoprivrednih čestica. Sve što danas raste na Golom plod je Božje milosti i sjene zatvorenika, čuvara koji su stajali uz biljku i okrećući se prema suncu, činili joj hlad.
Krševitom pustopoljinom put dalje vodi kroz suhi drvored i uz dva kamena spremnika za prikupljanje kišnice. Potom raskrižje, naprijed ili putem desno u prijemno-otpusno odjeljenje, Karantenu, gdje su kažnjenici uz procjenu umnih sposobnosti upoznavani s pravilima ponašanja. Tu bi dobili odoru sa slovima KPD i upućivani su na karantenu: šišanje na golo, noćno buđenje svakih petnaest minuta, gledanje u zid cijelu noć, drugom nanijeti što veću bol, vući kamen s obale na brdo, gore-dolje. U blizini je i najzloglasnije mjesto smrtnosti Gologa otoka, Petrova rupa ili Manastir i Kota 101, nekad okružena kulama stražarnicama i sjajem reflektora. U Rupi su robijaši tražili boksit koji nisu pronašli, ali jesu kamenovanje i smrt. Rupa je dijelom zatrpana, ali su obrisi ostali.
Put dalje vodi u glavni zatvorski Odjel 102 (Rezervirana Stodvojka), spremljen za najokorjelije zatvorenike. Zatvor u zatvoru, dvadeset tamnica u prizemlju i pedeset samica na katu. Prema priči logoraša, imali su pravo na jednu jednosatnu šetnju dnevno u krugu od pedeset kvadratnih metara, bez međusobnih razgovora. Ulaskom u jednu od samica, prožima osjećaj tjeskobe. Na desnoj strani je niski drveni stol, ustvari postelja, a nasuprot, sanitarni čvor. Iznad, na visini od tri metra, uski prozorčić bez dodira s vanjskim svijetom. I to je to.
Iz Odjela 102 put nizbrdicom vodi do raskrižja, gdje desno uzbrdo vodi u luku, a lijevo nizbrdo do glavnoga zatvora Žice, što dobi ime po žici kojom je ograđen. U Žici su bili svi važni objekti za tehnički rad zatvora. Ulaskom u najbližu zgradu s vrata se prepoznaje pekara. Zahrđali strojevi za kruh, na sredini sobe obložene bijelim pločicama. Zid izbušen pećnicama. U sobi iza, željezne kuke. Nasuprot je najduža zgrada, s prozorima na katu. Po metalnoj ogradi što vodi do pulta pekare, jasno je, to je kantina koja je odjednom primala tristo zatvorenika, ni traga stolu, ni stolici. Sve je nestalo. Uz pult su udubljenja, mjesta za poslužitelje robijaša. Na katu, hodnik dug koliko i zgrada, iza toalet i umivaonik sa slavinama. S desne strane, cijelom dužinom hodnika, pričvršćene su vješalice, a s lijeve su sobe. To su spavaonice Kamenoga odjela.
Potom silazak u luku, u dva najstarija objekta, dva skladišta. Makadamski put između njih što vodi uzbrdo poprište je spomenutoga dočeka na Golom zvanoga topli zec. S lijeve strane ostaje Raportna zgrada gdje su osuđenici dolazili na raport. U početku su tu bili smješteni čuvari, kasnije logistika i skladište. Tu su se održavali sastanci između osuđenika i odgajatelja.
Svjetsko golootočko čudo
U povratku, dok otok brodicu ispraća morskim valovima, razmišljam, Bog zna, zašto otok Goli, još golu istinu skriva, otkriti je ne može i zašto ga čuva tama, dok obdan i obnoć obvija ga tuga. Iz daljine se da vidjeti kako oštri vjetar nemilosrdno bije i goli njegove već ogoljene kamene obronke, dok on, iz golootopljenoga kamena rađa školjke golootočke koje sretnim nalaznicima, prislonjene uz uho šume jednu junačku pjesmu, posebnu, golootočku: „Junači se Goli, poput Velebita, dok mu povijest brišu, pod žarkim Suncem, što mu kožu prži, kamene mu pletenice bura iščupala, i da nije spreman bio, tako gol, sve nedaće proći, sad ga ne bi bilo.” Nakon povratka na kopno: gola tišina, zabrinutost na svakom licu. Kakve li će kamene pletenice budućnost splesti tom svjetskom golootočkom čudu, nad kojim se još nije pojavila čudesna duga da ga počasti svojim bojama, i hoće li ga u budućnosti obgrliti sa svim svojim šarenim lažama?
