Općenito je poznato da je Silvije Strahimir Kranjčević najveći dio života poklonio Bosni. Nije nepoznato ni to da je on kao nastavnik trgovačke škole nekoliko godina proveo u Livnu. Međutim, malo ih je koji znaju da je Kranjčević kroz to vrijeme bio čest gost Franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Naš književni kritičar dr Ljubomir Maraković pisao je u »Hrvatskoj prosvjeti« god 1927. da je Kranjčević u vrijeme svoga službovanja u Livnu mnogo zalazio franjevcima, na Gorici i bio ondje vrlo rado viđen i priman.
Kad znamo da je Kranjčević kao prosvjetni radnik proživio svoj radni vijek u Bosni – provinciji gdje su franjevci stoljećima bili jedini vjerski i prosvjetni radnici među svojim katoličkim pukom – nije čudo što je taj daroviti pjesnik ubrzo došao u bliži i neposredni dodir s fratrima Bosne Srebrene, osobito s onima u Livnu i Sarajevu, mjestima svoga najdužeg boravka.
Poznato je mnogima da je on godinama drugovao i prijateljevao s pjesnikom »Osvetnika«, fra Grgom Martićem, s njim se fotografirao i njemu u čast posvetio dvije prigodne pjesme. Jedna od njih nosi naslov »U slavu 50-godišnjice misnikovanja oca – pjesnika fra Grge Martića« (Franjevački glasnik 1895.).
Kranjčević se također dobro poznavao s fra Ignjacijem Strukićem, vjeroučiteljem Djevojačke škole u Sarajevu i pohvalno pisao o njegovoj knjizi »Serafinska Palestina«. Osim toga Kranjčević je surađivao u franjevačkom glasniku, gdje se godine 1895. pojavila i njegova značajna pjesma »Golgota«. Vjerojatno mnogi ne znaju da je on u čast sv. Franje spjevao sadržajno toplu pjesmu »Ispred lica Svevišnjega«, koja se i danas rado pjeva u franjevačkim crkvama.
Sve ove spomenute stvari dosta rječito govore o pjesnikovim vezama i susretima s bosanskim franjevcima. Čini se, ipak, da je Kranjčević bio najčešći gost livanjskog samostana na Gorici, pogotovo kad znamo da se u tom samostanu rodilo i odnjihalo iskreno prijateljstvo između dvojice poletnih mladih pjesnika, naime samog Kranjčevića i albanskog bogoslova fra Gjergja (Jurja) Fishte. Da stvar bude jasna, potrebno je ovdje o tome reći nekoliko riječi. Devedesetih godina devetnaestog stoljeća – kada je Kranjčević po drugi put bio premješten u Livno – studiralo je u samostanu na Gorici nekoliko godišta mladih franjevačkih klerika bosanske provincije, među kojima je bila i manja grupa franjevačkih bogoslova iz Albanije. U samostanskoj zbirci fotografija nalazi se jedna iz 1890. na kojoj se vide četiri lektora i osamnaest bosanskih i albanskih bogoslova, među kojima i fra Juraj Fishta, mladi pjesnik i prijatelj Kranjčevićev. Ovaj dvadesetogodišnji klerik isticao se već tada među kolegama u mnogim stvarima. On je već u toj dobi, uz svoj materinski jezik, lijepo poznavao latinski, talijanski i hrvatski. Iz kataloga Franjevačke bogoslovije u Livnu, godine 1891. dade se ustanoviti da je tada Fishta bio u drugoj godini bogoslovskih studija i da je iz svih disciplina imao ocjenu eminens – izvrstan. Svakako privlačiv primjer za današnje generacije bogoslova zdravih kršćanskih pogleda!
U nekom zapisniku spominje se i jedan njegov zapažen referat na latinskom jeziku u kojem ovaj nadobudni klerik raspravlja o utjelovljenju Kristovu prema franjevačkoj školi. On glasi: »Sermo academicus de fine immediato atque adaequato Incarnationis, juxta scholam seraphicam.«
Uza sve ovo mladi bogoslov Fishta našao je vremena i za poeziju i pisao pjesme koje su već tada odavale darovita pjesnika. Kasnije će on i svojoj domovini steći veliko ime i stajati u samom vrhu albanskih književnika.
S Kranjčevićem se upoznao upravo ovdje na Gorici za vrijeme svojih bogoslovskih studija. Iako su možda bili različitih gledanja na svijet, nije im ništa smetalo da budu dobri prijatelji. Povezivala ih je poezija, vrela mladost i još mnogo toga što život sobom nosi i nameće. Obojica su bili daleko od svog zavičaja: Kranjčević iz uskočkog Senja, Fishta iz Albanije, pa su imali jedan drugom štošta ispričati.
Uz to su bili živi svjedoci zbivanja u Bosni, provinciji koja je imala tuđina za gospodara, pa su prilike – kao i u svakoj okupiranoj zemlji – bile teške i mučne. Manjkalo je dosta toga, slobode ponajviše: a to je upravo ono što je sputavalo i ogorčavalo duh našeg pjesnika. Svome nezadovoljstvu i bijesu mogao je dati donekle oduška jedino u pjesmama i povjerljivim razgovorima sa svojim prijateljem. U njihovim razgovorima sigurno su iskrsavale i teme s religioznog područja, jer se Kranjčević – kako je poznato – trajno rvao s problemima i pitanjima te vrste, pa ga je zacijelo zanimalo šta o tome misli njegov sugovornik, student teologije. Zna se da je Kranjčević baš u vrijeme svoga boravka u Livnu napisao dobar broj vrijednih pjesama među kojima neke s biblijskim temama, kao na primjer: »Mojsije«, »U badnjoj noći«, pa oratorij »Prvi grijeh«, najopsežnije njegovo djelo. Sve ove i slične stvari pružale su dovoljno »građe« za žive rasprave dvaju znatiželjnih duhova!
Nema sumnje da je Kranjčević bio blizak i ostalim bogoslovima, što potvrđuje i jedna zgoda kad im je spremno pritekao u pomoć kod spremanja neke priredbe. Ipak najprisnije drugovanje bilo je između ove dvojice mladih pjesnika. Potvrda za to je i pjesma koju je franjevački bogoslov Fishta spjevao i posvetio u čast Kranjčeviću. Pjesma je nastala u samostanu na Gorici kako i stoji naznačeno u izvornom tekstu: »Livno – Gorica 12. Dicembre 1892«.
Naslov pjesme, koju je Fishta spjevao na talijanskom jeziku, glasi: »Al valente Poeta Sign. Silvio Kranjčević – Vrsnom pjesniku gosp. Silviju Kranjčeviću«. Pjesma ima osam kitica a svaka od njih broji po šest stihova. U petoj kitici Fishta se izravno obraća svome prijatelju i mladenački zanosno pjeva:
»O hrvatsko nebo, zvijezdama osuto,
Koje sjaju poput jasnih krijesova
Iznad ove zemlje pune lovorova;
Na njem ti, Pjesniče, blistaš poput sunca;
Oštra lađa tvoga duha dubokoga
Siječe burno more i slavna se vraća«.
U vrijeme nastanka ove pjesme imao je klerik Fishta samo 21 godinu ali je ipak bio sposoban osjetiti snagu i vatru stiha svog starijeg prijatelja. Bolji poznavaoci Fishtine poezije tvrde da se u njoj zapaža Mažuranićev i Kranjčevićev utjecaj, što je sasvim prirodno kad znamo da je Fishta studirao u Bosni i lijepo poznavao hrvatski jezik. Međutim, zanimljivija od toga je činjenica što je samostan bio mjesto susreta dvaju pjesnika različitih podneblja i nacionalnosti.
(Ml. B.)
