Stoljećima su se franjevci putem fetve obraćali osmanskim muftijama (müfti na osmanskom, tj. „pravni konzultant”) za pravno pojašnjenje, često kao podršku svom slučaju u parnici. Čineći to, imali su izbor između obraćanja pokrajinskom muftiji (kao što je muftija Saraj Bosne) ili, iznimno, provincijskom kadiji, ili glavnom muftiji u Istanbulu, također poznatom kao šejhulislam (na osmanskom: şeyhülislam) kojemu se mogao obratiti bilo tko, čak i izvan Carstva (na primjer dubrovački trgovci), budući da su se njegove usluge (barem izvorno) mogle dobiti besplatno s obzirom na značajne plaće glavnoga muftije. Stoga se u arhivima većine franjevačkih samostana diljem Bosne i Dalmacije nalazi znatan broj fetvi koje su potpisali različiti provincijski i metropolitanski muftije.
Što je zapravo fetva?
Prvo da podvučem što nije: fetva nije ni presuda, ni kazna (a kamoli neka smrtna kazna na način na koji su shvaćane neke od fetvi imama Homeinija). Nije obvezna u primjeni. Ne nosi nikakvu izvršnu vlast. Niti je, u osmanskom kontekstu, glavni muftija (ili šejhulislam) imao bilo kakve izvršne ovlasti, jer nije bio član Carskoga vijeća, dok su vojni suci Rumilija i Anadolije, takozvani kadijaskeri, bili jer su imali najviše izvršne položaje u sudskoj i učenoj hijerarhiji. Ipak, status glavnoga muftije kao najuglednijega tumača božanskoga zakona bio je takav da se, prema riječima Colina Imbera, čak i sultan morao podvrgnuti njegovu mišljenju izraženom u njegovim fetvama. U načelu, međutim, fetva nije obvezujuća. To je samo mišljenje (pravnoga stručnjaka) koje iznosi pravni savjetnik kao odgovor na pravna i druga pitanja koja mu je postavio netko iz javnosti, a na koje je svatko od sultana naniže imao pravo skrenuti mu pažnju. U svom strogo anonimnom standardnom formatu (vidi dolje), fetva je neka vrsta općenite izjave o zakonu, a ne presuda o određenom slučaju. Ipak, i to se razvilo tijekom vremena, kao što se može vidjeti iz kratkoga pregleda koji je dao Colin Imber:
„Prije muftijstva Ebu’s-su’uda, proces pisanja fetvi bio je neformalan, kao što je vidljivo iz izvještaja glavnog muftije Alija Džemalija (1503. – 1525.) koji se pojavljuje u Taškopruzadeovu svesku biografija osmanskih učenih ljudi. ‘On je’, piše Taškopruzade, ‘živio na gornjem katu svoje kuće, gdje je imao viseću košaru. Onaj tko bi imao pitanje, stavio bi u nju [svoje pitanje napisano na] komad papira i protresao ga. Navedeni Molla bi zatim povukao [košaru], napisao svoj odgovor i spustio mu ga.’ Ova i druge neformalne procedure jasno su ograničile broj fetvi koje je muftija mogao izdati, a Ebu’s-su’ud, muftija od 1545. do 1574. godine, reformirao je sustav da bi ubrzao proces. Od njegova vremena, pa sve do ukidanja Ureda za fetve u dvadesetom stoljeću, pitanje više nije išlo direktno do muftije, već do muftijinih službenika, koji su bili stručnjaci za pravo i umijeće pravne formulacije. Oni su preformulirali pitanje u skladu sa standardnim formatom i prosljeđivali ga muftiji, koji bi ispod pitanja napisao svoj odgovor i dodao svoj potpis, spreman da ga osoba koja ga pita pokupi. Ebu’s-su’udov sustav ubrzao je proces do te mjere da se njegov službenik, Ašik Ćelebija, mogao prisjetiti kako je ‘[Ebu’s-su’ud] počeo pisati odgovore nakon klanjanja sabah-namaza i odobreno mu je da je završio do vremena ezana za popodnevnu molitvu. On ih je prebrojio i prvi put je odgovoreno i potpisano 1412, a drugi put 1413 fetvi’. U sljedećem stoljeću sustav je postao sofisticiraniji kako su se vještine službenika povećavale. Do kraja sedamnaestog stoljeća bilo je normalno sastaviti pitanje na takav način da nije zahtijevalo više od odgovora ‘da’ ili ‘ne’, ostavljajući muftiji da doda samo ‘da’ ili ‘ne’ i svoj potpis. Pod uvjetom da su službenici pouzdano razvrstali fetve u hrpu ‘da’ i hrpu ‘ne’, nije morao ni pročitati pitanje. (…) Međutim, budući da su fetve, u načelu, općenite izjave o zakonu, a ne presude o određenim slučajevima, u formatu su strogo anonimne s uklonjenim specifičnim detaljima imena, vremena ili mjesta. Zbog toga je teško pogoditi tko je postavio izvorno pitanje i u kojim okolnostima.”[1]
Prava imena u fetvi zamjenjuju se izmišljenima. Među ovim izmišljenim imenima su Zejd, Amr, Bećir, Halid, Velid i Bešir za muškarce i Hind, Zejneb, Hatice, Ümmü Gülsüm i Rabia za žene. U fetvama se ova imena mogu naći kako se daju muslimanima i kršćanima, obično na način da se prva (muška) osoba spomenuta u tekstu zove Zejd, druga Amr, treća Bećir, i tako dalje.
Čini se, međutim, da su određena imena „rezervirana” za kršćane, posebno svećenike i fratre, kao što su (za muškarce, ovim redoslijedom:) Bulid (arapskoga podrijetla, što znači „glup, tupav”), Jezid („obožavatelj đavola”) i Enid („tvrdoglav”), te Marda za kršćanke. Shodno tome, u osmanskim fetvama uobičajeno je pronaći nekoga tko je očito franjevac da se u jednom dokumentu zove Zejd ili Amr, a u drugom Bulid, Jezid ili Enid – ali nikada, recimo, fra Stjepan ili svećenik Ivan. Postoji nekoliko iznimki od ovoga pravila, a one se obično javljaju u fetvama koje izdaju pokrajinski muftije. Prolazeći kroz sljedeće prijevode nekih osmanskih fetvi iz fundusa Fojnice, Kraljeve Sutjeske i Zaostroga, bitno je da čitatelj ostane svjestan ove prakse.
FOJNICA AT 9a – 1559
Prijevod:
[‘Zahtjev’:] Bože, uputi nas na pravi put!
[Pitanje:] Kakav je odgovor hanefijskoga učitelja u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom? Zidovi crkve zimija, koji se sastoje od kamena (taş), bili su uništeni [lit. ako je porušena], ali obnovljeni drvenim daskama (tahta). Ako vjetar [onda] uništi ono što su zimije napravili, imaju li navedeni zimije pravo prema šerijatskom zakonu [ponovno] graditi zidove crkve u starom stilu od opeka osušenih na suncu (kerpiç)? Neka se ovo objasni i neka nađeš nagradu [kod Boga]!
Odgovor (Bog zna najbolje): Da.
Ovo je napisao bijedni Bali [kao muftija koji izdaje], neka mu je oprošteno!
Verso:
[Onaj koji pita:]
Frano, katolik (Frenk)
FOJNICA AT 9a – 1607
Prijevod:
[‘Zahtjev’:] Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, molimo (ja) Te za uputu na pravi put!
[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih učenjaka u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom? Zimija Polid učinio je nešto izvan božanske uredbe evanđelja. Ako ga njegov svećenik Enid, da bi ga kaznio jer se nije ponašao u skladu s njegovim ništavnim obredima, udari bilo knjigom, štapom, šamarom po licu ili remenom, postaje li spomenut Enid kriv i osumnjičen? Neka se to objasni i neka nađe nagradu [kod Boga]!
Odgovor (Bog zna najbolje): Apsolutno ne.
Ovo je napisao bijedni Mustafa [kao muftija koji izdaje], neka mu je oprošteno! [Slijedi faksimil:] foto 2
FOJNICA AT 11 – 2413
Prijevod:
ON!
[‘Zahtjev’:] Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, molimo (ja) Te za uputu na pravi put!
[Pitanje:] Koji je odgovor u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?
Može li zajednica redovnika (ruhban) biti novčano kažnjena i proglašena krivom ako naprave (ihdas) sat koji zvoni (çan saati) u svom samostanu kako bi znali koliko je sati?
Odgovor (Bog zna najbolje): Ne može.
Ovo je napisao bijedni Mehmed [kao muftija koji izdaje], neka mu je oprošteno!
Verso:
[Onaj koji pita:] Ivan
FOJNICA AT 11 – 2463
Prijevod:
[‘Zahtjev’:] Od Njega nepogrešivost i uspjeh!
[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih [učitelja] u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?
Nije potvrđeno da su u islamskim zemljama, od [vremena] carskoga osvajanja, zimije nevjernici izvan Egipta od davnina do danas podložni novčanoj kazni i proglašeni krivima za crtanje [slike] križa (salib) na svojim nadgrobnim pločama (maşat taşları) koje postavljaju na svoja drevna groblja (kadimî makbere) u skladu sa svojim ništavnim obredima. Jesu li sadašnji suci, u predmetu o kojem se govori, kadri spomenute podvrgnuti globama i šteti bez razloga? Neka se ovo objasni!
Odgovor (Bog zna najbolje): Ne.
Ovo je napisao bijedni Mustafa, muftija u rezidenciji Saraj. Neka mu je oprošteno!
[Citat:]
‘Nema greške u isticanju križa kada se prelazi preko granica Egipta, i [ljudi] iz jednoga od sela ih ni u kom slučaju ne smiju spriječiti u tome.’ Tako [je napisano] u Fetâvâ-yi Kadıhan [12. stoljeće]; isto tako u el-Hindiye [el-Fetâvâ el-Hindiye fi Mezhebi’l-Imami’l-A’zam Ebi Hanife] [17. stoljeće].
KRALJEVA SUTJESKA AT 6 XXI – 116
[‘Zahtjev’:] Slavimo te, o Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, [i] mi (ja) molimo Te za uputu na pravi put!
[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih učitelja u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?
Ako crkvu [samostan] proguta vatra i izvršni službenici (ehl-i örf) ispitaju onoga tko je izazvao paljenje, [i] Amr koji je redovnik (keşiş) [bi rekao:] ‘Među nama nema zlotvora (haramzade)! Greškom sam zapalio (sehven yakub), zbog čega sam se i ja zapalio!’ – što treba učiniti redovniku Amru prema šerijatskom pravu? Neka se ovo objasni i neka nađeš nagradu [kod Boga]!
Odgovor (Bog zna najbolje):
Sve dok nije namjerno zapalio ne smije biti pritvoren. [Ali] treba znati da je tako bilo. Ovo je napisao El-Hadž Sinan, kadija [!] u gradu Saraju [ca. 1591.]. Neka mu je oprošteno!
[Onaj koji pita:]
Zimija [u] [distriktu] Visoko
ZAOSTROG AT Z-440
[‘Zahtjev’:] Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, molimo Te (ja) za uputu na pravi put!
[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih učitelja u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?
Ako se crkva nalazi u blizini mora i ako, dok zajednica katolika (Frenk tayfası) nosi sol na padišahovo pristanište (iskele) [u Makarskoj], neki muslimani dođu i silom uzmu sol tih katolika i ostave je u crkvi [ili samostanu] da se ondje pohrani [ili sakrije] – mogu li izvršni službenici (ehl-i örf) i nadstojnici (ümena, mn. od emin) poslije, dok se sol [čuva] u crkvi [ili samostanu], uzeti globe (cerime) ili nešto od redovnika (ruhban)? Neka se ovo objasni i neka nađeš nagradu [kod Boga]!
Odgovor (Bog zna najbolje):
Redovnici nisu počinili zločin, a emini nemaju pravo naplatiti kaznu od redovnika jer ne smiju nikome ništa nasilu uzeti.
Bijedni Ahmed napisao je ovo, muftija Mostara. Neka mu je oprošteno!
[Napomena:] Isto tako u [drugim] knjigama o fetvama.
[Onaj koji pita:]
Zimija
Ovi primjeri, odabrani iz velikoga broja od ukupno cca. 200 osmanskih fetvi koje se čuvaju u arhivima poimenično spomenutih franjevačkih samostana pokazuju važnost ove vrste dokumenata za rasvjetljavanje mnogih aspekata franjevačkoga, pa i katoličkoga postojanja pod sultanima. Upravo takve fetve pokazuju kako su osmanski podanici iz svih zajednica, slobodni ili robovi, muškarci ili žene, mogli zatražiti pravno pojašnjenje od stručnjaka islamskoga kanonskog prava, šerijata. Muftijino pravno mišljenje (fetva) nije bilo rezervirano samo za muslimanske ispitivače, nego su ga podjednako tražili i podnositelji zahtjeva koji su bili kršćanske (ili židovske) vjere. Njihova važnost kao izvor za povijest franjevaca Bosne Srebrene i pojedinih njezinih samostana još uvijek nije u potpunosti prepoznata.
Prof. dr. emeritus Michael Ursinus
Prijevod na hrvatski jezik: Ana Papić
Nedavno je objavljena knjiga Osmanske isprave sutješkog samostana autora prof. dr. Michaela Ursinusa i mag. Ane Papić, u kojoj je, na više od 400 stranica, predstavljeno gotovo 600 dokumenata koji otkrivaju podatke o ljudima toga vremena, njihova imena, svakodnevne događaje, mjesta, toponime te nude neprocjenjiv uvid u život pod osmanskom vlašću na ovom prostoru. Knjiga je pisana dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku.
[1] Citirano prema: Colin Imber, The Ottoman Empire, 1300 – 1650. The Structure of Power (Basingstoke, 2002.), str. 241. i dalje.
