Među nama kršćanima ima onih koji kao da opraštaju, ali ne opraštaju; a ima i onih koji kao da ne opraštaju, ali zapravo opraštaju. Često se mučimo sa značenjem oprosta te s pitanjem kako se oprost artikulira i živi u svakodnevnici života. Postoje oni koji i kada sve oproste osjećaju u svojoj savjesti kao da to nije dovoljno, pa se preispituju. Htjeli bi još malo oprostiti. Možda čak i ono čega nema. Međutim, postoje i oni koji opraštaju s figom u džepu, možda iz neke koristi, kako bi, iako je to pogrešno, pokazali svoju nadmoć i inferiornost onih kojima se oprašta.
Onima koji traže od mene oprost ili neku vrstu oprosta rado kažem da sam im oprostio i prije nego što su počinili ono zbog čega traže oprost. Zaista je tako jer me na to ne tjera tek njihovo traženje oprosta, nego se sjetim Isusa koji je oprostio Petru i prije nego što je Petar uopće znao zbog čega će mu morati biti oprošteno. To je lice i naličje kršćanskoga oprosta i kršćanskoga stava: oprostiti i prije nego se dogodi jer samo tako možemo nasljedovati Krista. Ovakav oprost znači ne vezati i ne tovariti na leđa teret neoprosta ni sebi ni drugima. Unaprijed oprostiti znači moći mirno ići kroz život prema svojoj Golgoti strpljivo noseći svoj križ. Na tom putu bilo bi preteško ponijeti na svojim leđima neopraštanje. Ono bi nam usporilo put prema vrhu Golgote s koje se jasnije vidi slabost ljudi kojima treba oprostiti, kao i naša slabost. Zbog toga kršćani opraštaju anticipacijski jer i sami znaju da im je mnogo oprošteno, upravo anticipacijski. I prije nego smo stvoreni, Bog nam je kao članovima ljudskoga roda mnogo oprostio. Njegova otkupiteljska žrtva ima učinak na one prije i one poslije te žrtve.
Anticipacijski oprost čuva relacije koje se na površini čine ili su možda i stvarno porušene. On ih negdje u dubini čuva živima, pa i onda kada netko od nas ne zatraži oproštenje. Ako unaprijed opraštamo, tada relacije koje nas vežu s drugima ostaju u svojoj najdubljoj biti nepokidane. Mislim da je to ključno. To je ono što nas usred svađa, nerazumijevanja, nevolja i međusobnoga udaljavanja ipak, negdje na dnu srca, čuva kršćanima. Bez obzira na naša suprotstavljena mišljenja, pa i na uvrede koje podnosimo, anticipacijskim oprostom možemo ostati to što jesmo – kršćani.
Oprostiti, dakako, ne znači postati nerazuman i nerazborit. Drugim riječima, (anticipacijski) oprostiti ne znači pod svaku cijenu pristati na igre i odnose prema pravilima onih kojima opraštamo. Oprost se ne artikulira na taj način. Oprostiti ne znači dati se uvući u njihovo kolo niti dopustiti manipulirati sobom. Opraštanje ne znači ići na ruku nečijim često umišljenim stavovima i očekivanjima. Oprostiti nekome ne znači biti dionikom njegove slike svijeta. Oprostiti ne znači pretvoriti se u lutku kojom upravlja onaj kome se oprostilo i tako postati njegovom žrtvom. Može se oprostiti, a da relacije, barem na površini, nikada ne postanu plastično vidljive, iako su poželjne, a često, zbog drugih razloga i potrebne. Takav oprost je moguć jer relacije koje nastaju uslijed oprosta ne moraju nužno biti podebljane, nego mogu ostati jednostavno u istini ako su obje strane u istini. Te relacije nas onda nadilaze jer kršćanski se oprašta anticipirajući. No takav oprost nas ne prisiljava na nužno svakodnevno slaganje s nečijim stavovima iza kojih se krije utvrđivanje u „njegovoj” istini iza koje se često kriju sitniji ili krupniji osobni interesi.
U nekim slučajevima oprostiti je bolje bez uspostavljanja prividnih površnih relacija jer se tako čuva i sebe i onoga kome se oprostilo. U slučaju oprosta radi oprosta kojim se uspostavljaju tek prividne relacije, može doći samo do eskalacije odnosa te kreiranja puno nepodnošljivijih situacija od onih prijašnjih. Možda je bolje živjeti kao da se nije oprostilo, a u stvari se oprostilo (anticipacijski), nego kao da se oprostilo, a u biti se nije istinski oprostilo. Da, iako ni ovaj prvi oprost nije savršen, barem je bliži istini. Za oprost jednih prema drugima nisu nužne površne, kurtoazne relacije, jer istinske opraštajuće relacije koje se ne vide tek golim okom postoje samo u istini koja nas nadilazi. Zbog toga tko je god u istini on oprašta i njemu se oprašta, živi u oproštenju. Bog uvijek oprašta čisto i taj oprost nije moguće drukčije ni prihvatiti jer je Bog sama čistoća i svetost. On je oprost. Kod nas ljudi, čija je narav grešna i čija je sloboda prevrtljiva, oprost ima više nijansi prije nego nas dovode do opraštanja kako sam Bog oprašta. To je trnovit put koji nam otkriva oprost u svoj njegovoj zahtjevnosti.
Vjerujem u težinu, a ne u banalnost i površnost oprosta. Želim da oprost drugih i drugima prođe kroz svu svoju težinu jer je jedino takav oprost istinski. Ako oprost nije prošao kroz muku i bol opraštanja pitanje je koliko uopće vrijedi i traje takav oprost. Ako opraštanje nije anticipacijsko jer upravo ono nosi u sebi stav bezuvjetnosti, tada će mi se, zbog moje naravi, morati stalno opraštati, a to čovjeka jako umara.
