Da bismo mogli razlikovati svoje od tuđeg, vrijedno od nevrijednog, ono što oplemenjuje od onog što razara, postavljamo, gradimo ograde – tvarne i duhovne. Gradimo ih u sebi, oko onog što nazivamo svojim. Njima želimo zaštiti ono do čega nam je stalo. Njima želimo reći tko smo.
U neko vrijeme silno se trudimo oko ograda. U neko vrijeme ih zanemarimo, posve zaboravimo na njih. Dogodi nam se čak da točno znamo gdje se nalazi neka ograda, ali se više ne uspijevamo sjetiti zbog čega smo je mi – ili netko prije nas – izgradili.
Dogodi se i da ograde oko kojih smo se borili, za koje smo utrošili svoj život, istrunu. Raspadnu se. Utonu u bezličnost.
Dok nam ograde pomažu da budemo i sebi i drugima prepoznatljivi, da jasno ukažu na naše temeljne životne vrijednosti, one nam pomažu da živimo. Čuvaju našu ljudskost. No odustanemo li od ljudskosti, od vrijednosti koje nas određuju, pristanemo li na zaslijepljenost i ispraznost, čemu će služiti ograde?