Početna stranica » Bosanski franjevci u Albaniji i na Kosovu

Bosanski franjevci u Albaniji i na Kosovu

6 min

Franjevci su u Albaniju došli polovinom 13. stoljeća na poziv barskoga nadbiskupa. Papa Aleksandar IV. naložio je 13. ožujka 1258. godine zadarskom i barskom nadbiskupu da franjevce u Albaniji brane od napadaja i pomognu u rješavanju problema.

Posebna Albanska franjevačka kustodija nastala je 1402. godine odvajanjem od Dubrovačke kustodije sa sjedištem u Draču. Generalni kapitul Reda u Napulju 1589. odlučio je da Albanska kustodija postane provincijom. Potvrdio je to papa Klement VIII. 1593. godine te otada postoji Albanska franjevačka provincija.

Najcrnje svoje dane ova Provincija proživljavala je pod Osmanlijama od 15. do 19. stoljeća i pod vlašću komunista od 1944. do 1990. godine. U tome je slična Bosni Srebrenoj, ali s još težim posljedicama. Iako se broj franjevaca u osmanlijskoj Bosni jedno vrijeme drastično smanjio, ipak su priskočili u pomoć Albanskoj provinciji koja je 1719. imala samo sedmoricu fratara od kojih dvojicu Albanaca. Od 1719. do 1820. godine u Albaniju dolaze najviše misionari iz Italije i Bosne. Bosanski franjevci djeluju među albanskim katolicima ne samo kao misionari nego i kao prosvjetni i kulturni radnici. Među njima se ističe fra Petar Pinotić koji je 1821. godine imenovan generalnim delegatom za Albaniju. Poslije prerane smrti dvojice bosanskih fratara koji su došli s njim u Albaniju, on se pobrinuo da na njihovo mjesto dođu nova trojica iz Bosne. Pod njegovim vodstvom obnavljaju se samostani i radi se na ponovnom uspostavljanju Provincije. Kongregacija za širenje vjere, kojoj se fra Petar obratio, predložila je papi Grguru XVI. da nekadašnju Albansku franjevačku provinciju proglasi Apostolskom misijom pod izravnom nadležnošću Svete Stolice. Papa je to učinio 9. listopada 1832. godine. Prvim prefektom misije imenovan je fra Petar Pinotić.

Bosanski misionari

Prije 1832. godine trojica bosanskih fratara bili su provincijali Albanske provincije. Bosanski franjevac Gabriel Barišić bio je biskup u Albaniji od 1826. do 1839. godine, a nešto kasnije 1858. biskup je u Pultu fra Paškal Vujčić. Brojni su bili i misionari Bosne Srebrene u Albaniji, ali u ovom kratkom osvrtu nije moguće o svakom ponešto reći.

Dolaskom nove vlasti 1992. godine dolazi i do slobode vjeroispovijedi u Albaniji. Tada Generalni ministar Reda poziva druge provincije da pomognu oživjeti Albansku provinciju. Tada je Bosna Srebrena poslala trojicu svojih svećenika, a među njima je bio i fra Lovro Gavran

Na molbu Generalne kurije Reda Bosna Srebrena pristaje da 1883. godine tri ispražnjene župe u Albaniji popune bosanski franjevci te da se jedan postavi za učitelja i odgojitelja u novoosnovanom Franjevačkom kolegiju u Troshanu. Tada su šestorica bosanskih franjevaca došla u Albaniju. Prvi je bio fra Lovro Mihačević, odgojitelj i nastavnik u Kolegiju. Za njim su stigla još dvojica za nastavnike u školi i prefekte đaka. Mihačević je 1886. godine imenovan ravnateljem Kolegija i župnikom župe u Troshanu. Obnovio je sjemenišnu zgradu, sagradio novi samostan i župnu crkvu. Njegova je zasluga da su se tijekom deset godina u Bosni školovali albanski novaci i bogoslovi i kao svećenici vraćali se u Albaniju. Odgajajući vlastiti pomladak, broj se franjevaca u Albaniji povećao tako da su mogli ponovno postati provincijom. Učinjeno je to službenim dekretom od 23. travnja 1906. pod nazivom: Provincija Navještenja BDM Albanija. Za njezina prvoga provincijala postavljen je fra Lovro Mihačević koji se još 1892. godine vratio u Bosnu i postao gvardijanom u Kreševu.

Mihačević je kao provincijal obilazio samostane i braću po Albaniji. Tom prigodom pisao je putopis Po Albaniji: dojmovi s puta (1911.). Proučavao je i albansku povijest i napisao Crtice iz albanske povijesti (1912.). Izdao je i Šematizam Albanske franjevačke provincije (1908.). Vratio se u Bosnu 1910. godine i postao provincijalom Bosne Srebrene (1912. – 1916.).

Iz nevolje komunizma…

Komunistička vlast pod vodstvom predsjednika Envera Hodže od 1944. do 1990. godine zabranila je svaki oblik javnoga prakticiranja vjere. Crkve i džamije pretvorene su u staje, skladišta ili kina. Djeci se nisu smjela davati vjerska imena. Ako je tko uhvaćen s Kuranom, Biblijom, ikonama ili kojim drugim vjerskim simbolom osuđivan je na dugotrajnu zatvorsku kaznu. Političke se protivnike progonilo. Strijeljano je 14 franjevaca, 32 osuđeno na doživotne zatvore, 27 na prisilni rad. Provincija je praktično nestala. Dolaskom nove vlasti 1992. godine dolazi i do slobode vjeroispovijedi u Albaniji. Desetorica albanskih franjevaca preživjeli su komunistički režim, ponajprije u zatvorima i na prisilnom radu, a potom u privatnim kućama. Generalni ministar Reda poziva druge provincije da pomognu oživjeti Albansku provinciju. Tada je Bosna Srebrena poslala trojicu svojih svećenika u Albaniju. Među njima je bio i fra Lovro Gavran koji je imenovan za vicedelegata franjevačkoga reda za Albaniju. Kasnije će im se pridružiti još trojica. Član Bosne Srebrene fra Hil Kabashi postao je 1996. godine biskupom i apostolskim administratorom južne Albanije. Fra Anđelko Kamenčić djelovao je među Albancima na Kosovu i u Albaniji preko 40 godina.

Po želji Svete Stolice i u dogovoru s jugoslavenskom vladom, bosanski franjevci preuzimaju 1925. godine od Albanske provincije župni pastoral u nekolicini kosovskih župa

Generalna uprava Reda, dekretom od 14. studenoga 2014., mijenja status Albanske franjevačke provincije u Albanska franjevačka kustodija ovisna o Generalnom ministru koji je postavio fra Lovru Gavrana, člana Bosne Srebrene, za svog asistenta za Albaniju. On tu službu obavlja i danas. U siječnju 2020. godine imenovan je i generalnim vizitatorom za tu Kustodiju.

Školske 2015./16. godine trojica albanskih novaka svoju novicijatsku godinu obavili su u novicijatu Bosne Srebrene u Livnu. Godine 2016. Bosna Srebrena ponovno šalje trojicu svojih svećenika u Albaniju. Oni i danas vrše odgovorne službe: fra Marko Ešegović tajnik je Kustodije i meštar novaka, fra Aleksander Tanushi gvardijan u centralnoj kući, a fra Ilija Kovačević meštar bogoslova.

Franjevci na Kosovu

Poslije I. svjetskoga rata Kosovo je dio Kraljevine Jugoslavije. Po želji Svete Stolice i u dogovoru s jugoslavenskom vladom, bosanski franjevci preuzimaju 1925. godine od Albanske provincije župni pastoral u župama: Peć, Zlokućani, Glođani i Zjum kao i vođenje svetišta sv. Ante u Đakovici. U Peći je postojala franjevačka rezidencija koju su 1903. sagradili pripadnici Albanske franjevačke provincije fra Lovro Mitrović i fra Anđeo Palić, obojica rodom iz Janjeva, kasnije su prešli u provinciju Bosnu Srebrenu. U Đakovici je svetište sv. Ante 1882. godine podigao fra Emilio Gabos da Clés, član Tirolske franjevačke provincije. Poslije njegove smrti preuzela ga je i vodila Albanska franjevačka provincija do 1925. godine. Župu u Đakovici opsluživali su svjetovni svećenici.

Bosanski su franjevci 1949. godine sklopili sa skopskim biskupom ugovor po kojem se župa sv. Petra i Pavla u Đakovici ustupa na služenje Bosni Srebrenoj, a ona zauzvrat ustupa Skopskoj biskupiji četiri spomenute župe. Ugovor je potvrdila Generalna kurija Reda i Sveta stolica. Dogovor je praktično proveden 3. listopada 1958. godine. Otada do danas bosanski franjevci služe svetište sv. Ante i župu Đakovicu. Podigli su samostan 1964. godine, obnovili su župnu crkvu, podigli devet podružnica. Devedesetih godina 20. stoljeća podigli su novi samostan u blizini Svetišta, sagradili i potpuno novu župnu crkvu na mjestu stare.

Samostan je u Đakovici mjesto duhovnoga susreta i za svjetovne svećenike onoga kraja. Danas samostan i župu služe četvorica svećenika i umirovljeni biskup fra Hil Kabashi. Svi su oni članovi provincije Bosne Srebrene.