Ipak presudni trenutak, koji Franjo spominje u svojoj Oporuci, bijaše kad ga je Gospodin doveo među gubavce i kad im je iskazivao milosrđe. Bijaše to čista milost Božja, Božja inicijativa. Znamo iz biografskih izvora kako se dogodio zagrljaj s gubavcem i učinci koji su uslijedili u njemu samom nakon te njegove nutarnje pobjede. Shvatio je da do tog trenutka nije bio otkrio u svakom siromašnom i bolesnom bratu Krista, jer bijaše u grijesima. Ali sve se promijenilo kada je, nakon što je iskazivao milosrđe gubavcima, došlo nad njega božansko milosrđe i udalji se od svijeta. To iskustvo potaklo je u njemu promjenu vrednota i nastojanja: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Gubavci su i dalje odvratni kao što bijahu i prije, ali on je taj koji se promijenio.
Franjo je tako iskusio i realno ostvario Isusov nauk da ono što učinimo nekom u potrebi, kao da je učinjeno samom Isusu. Tek nakon što je u svakom gubavcu otkrio brata, Franjo bijaše spreman na susret s bratom Kristom, a on se dogodio dok je molio pred Raspetim u crkvi sv. Damjana. Prvi dio svog obraćenja Franjo završava ovom zanimljivom tvrdnjom: Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet. Nije se zatvorio u samostan, nije pobjegao u pustinju, jednostavno postao je drukčiji. Bijaše u svijetu, ali ne bijaše od svijeta (usp. Iv 17,11).
Bijaše obraćenik
Obraćenje znači promjenu smjera, pročišćenje. Obraćenik vidi jasno ono što se mora ostaviti u svom životu, ono čemu nema više mjesta na novoj skali vrijednosti po božanskom obrascu. Međutim još ne vidi budućnost, ne može spoznati što je to ono što Bog želi. Tad je javlja spontana molitva, koja je molitva velikog obraćenika poput sv. Pavla obraćenika na put u Damask: Gospodine, što hoćeš da učinim? Ta molitva izraz je spremnosti i potpune predanosti Božjoj volji. Od onog dana i apostol Pavao je stavio u središte svojih težnji i dobitaka iskustvo Krista, sve ostalo ocijenit će kao gubitak, smeće, stvari bez vrijednosti (usp. Fil 3,7-14).
Franjo se htio upustiti u pustolovinu vjere i konkretnog odgovora na Božji poziv bez ljudske pomoći, nije imao vodiča, nije se udružio ni s jednom grupom pokornika koji bijahu brojni u ono vrijeme. Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti (Opor 14). Imao je intuiciju da ga Bog želi u ovoj samoći. I molio je pred Raspetim: Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca!
Kroz dvije i pol godine obraćeni mladić bijaše u očekivanju da može upoznati koji je smjer Bog želio dati njegovom životu, sve dok jednog dana u Porcijunkuli nije čuo odgovor u evanđelju o poslanju učenika. Ovo želim, ovo tražim, ovu žudim da učinim svim srcem, uzviknuo je tad. Pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, sa velikim žarom i radošću započe svima propovijedati pokoru (1Čel 22-23). Napokon je imao ideal života koji treba ostvariti i podijeliti s drugima i proročku poruku koju treba pronijeti svijetom. Pojavio se pred ljudima sasvim drugačije nego prije, „novi čovjek“ (1 Čel 23).
Novi početak
Počevši od tog trenutka razmatrao sa zadivljenošću o Otkupitelju koji je sama ljubav i koji se ponizio u utjelovljenju, koga je štovao s radosnom nježnošću u betlehemskoj štali, koga je slijedo kao Pastira i slušao kao Učitelja, ali iznad svega koga je oplakivao i s kojim se suosjećao do totalnog suobličenja u žrtvi križa.
Na taj način nastalo je u Crkvi jedno novo razdoblje posvećenog života. Franjo je sada imao jasan život koji je morao slijediti, život (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.