U nedemokratskim, autoritarnim ili totalitarnim sustavima, kakav je bio režim bivše države, prosvjede je mogla organizirati jedino vlast i to u vlastitom interesu, a svi drugi bi s takvim pokušajima bili proglašeni „neprijateljima naroda i države” i strogo sankcionirani.
Prosvjed je verbalni ili manifestativni izraz osporavanja određenih događaja, situacija ili konkretne društvene prakse. Manifestira se u različitim oblicima, počevši od individualnoga iskazivanja mišljenja do masovnih demonstracija. Akteri to čine s ciljem da svoje poglede i stavove učine vidljivima, zadobiju utjecaj na javno mnijenje i politiku ili pokušaju direktnom akcijom doći do ciljanih promjena. Prosvjedi dijelom mogu biti ograničeni zakonskim odredbama, gospodarskim okolnostima, društvenim ustrojstvom ili monopoliziranim sredstvima javnoga priopćavanja. Zbog toga mogu prerasti u otvoreni građanski neposluh, poprimiti suptilniji otpor ili utjecati na drugim područjima kao što je sfera kulture ili konačno protestni odlazak u emigraciju. Zbog različitosti mišljenja i oprečnoga gledanja na stvarnost prosvjedi se nadalje mogu pretvoriti u pobunu, ustanak, pa i prerasti u političku odnosno socijalnu revoluciju, što uključuje i nasilje.
Primjer nasilnoga prosvjeda, o kojem je bilo govora na ovim stranicama, jest onaj međunarodnih ljevičarskih antiglobalista, tzv. putujućih prosvjednika, u srpnju 2017. u Hamburgu koji se pretvorio u pravi teror: paljenje auta, razbijanje izloga, pljačkanje… Bilanca: 600 povrijeđenih policajaca, 20 milijuna eura štete!
Okrenemo li se neposredno našoj društvenoj stvarnosti, nije teško zapaziti da su prosvjedi u Bosni i Hercegovini prije svega socijalne prirode (nezaposlenost, socijalna nezaštićenost, bahatost politički privilegiranih, nezakonito bogaćenje, socijalna nepravda…). Sudionici to čine na različite načine, nerijetko blokadom prometnica ili sl., i uglavnom su nenasilni. Ali ne uvijek, na primjer 2014. godine dogodili su se žestoki prosvjedi u BiH kao izraz socijalnoga bunta, koji su završili nasilnim akcijama sudionika. Najlošija je posljedica bila paljenje Arhiva BiH u Sarajevu.
U Hrvatskoj su prosvjedi učestaliji. Uglavnom zbog niskih plaća, upropaštavanja gospodarskih tvrtki, ekološkoga zagađivanja, zapostavljanja branitelja, zbog korupcije u gospodarstvu, pravosuđu, politici i slično.
„Napredni” i „nazadni”
No daleko su više medijski eksponirani svjetonazorski prosvjedni istupi. U novije vrijeme u žiži javnosti bila je ratifikacija „Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” (kolokvijalno Istanbulska konvencija). U nju je integrirana i „rodna ideologija” koja je izazvala val prosvjeda njezinih protivnika u Zagrebu i Splitu kao i žučne rasprave u javnosti. Protiv Konvencije se izjasnila i crkvena hijerarhija. No, ona je u Saboru ipak usvojena velikom većinom glasova zastupnika. To je inspiriralo čelnika SDP-a da izjavi: Neće nas nazadnjaci vraćati u srednji vijek! Baš tako! Pomodna fraza, česta u propagandi bivšega režima. ‘Povratak’ u srednji vijek bi bio, uostalom, ako (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
