Prema povijesnim nalazima, prvi pisani spomen na mjesto Komušinu seže u 1637., kad je u toj drevnoj župi krizmano 1454 katolika. Prvi naziv ove župe bio je Kuzmadanj, prema svecima Kuzmi i Damjanu, no taj se naziv već dugo ne koristi. U prošlom stoljeću, iz praktičnih razloga, od župe Uznesenja BDM Komušina odijelila se župa sv. Petra i Pavla Gornja Komušina. Međutim, danas ondje živi tek mali broj vjernika, pa je odlučeno da jedan svećenik brine za duhovne potrebe svih Komušanaca. Tako je, premda ne i pravno, ponovno ujedinjena župa Komušina. Danas je ondje župnik vlč. Boris Salapić, ujedno i upravitelj Gospina svetišta na Kondžilu. Po dolasku u prostrano župno dvorište primjećujemo da su u župnoj kući u tijeku građevinski radovi. „Napomenite i to da se mijenjaju prozori na kući”, govori vlč. Salapić, dočekujući nas kao pravi domaćin.
Proljeće je ove godine u Bosnu došlo naglo, pa smo se pred jakim suncem sklonili u hladovinu crkvene kripte. Kao da zna što nas posebno zanima iz života župne zajednice, župnik odmah uspoređuje današnje brojčano stanje župe s onim prijeratnim: „Dvije župe u Komušini prije rata su brojile 5100 vjernika, a danas ih ima tek 140, u 85 domaćinstava. Gotovo su svi vjernici već u mirovini, osim mene”, šaljivo će župnik. Posebno pohvaljuje nastojanja mladih Komušanaca koji su ostali u svomu rodnom kraju, unatoč trendu iseljavanja. Među njima je i marljivi Igor Balukčić, predsjednik Mjesne zajednice Slatina, čiji stanovnici pripadaju župi Komušina. Nije iz „reda političara”, češće je u radnoj odjeći nego u odijelu. „Nažalost, on danas nije mogao doći, ali sam ga pozvao, da Vam ispriča svoju životnu priču. Doista je vrijedan, nema danas mnogo takvih momaka”, objašnjava vlč. Salapić.
Povratnički napori
Mnogi su vjernici ove župe u prošlom stoljeću odlazili na rad u inozemstvo, velik broj njih u Sloveniju. Otamo se u Komušinu vratila većina današnjih župljana. Među njima je i povratnica i umirovljenica Mira Marić koja ovih dana pomaže župniku, dok domaćica Marijana sa svojim djevojčicama privremeno boravi kod roditelja u Žepču. Mira nam govori: „Vratila sam se 2012. godine, kad mi je umro muž. Nismo imali djece, pa sam stan u Sloveniji darovala nećakinji. Meni je ovdje lijepo. Ljudi su sretni i zadovoljni, samo nisu sretni naši bližnji koji nam povremeno dođu. Kao da mi ovdje nemamo mogućnosti za život!”
Povratnici u Komušinu uglavnom su u inozemstvu zaslužili mirovinu. Škofja Loka kod Ljubljane, Viškovo kod Rijeke i Haiterbach nedaleko od Stuttgarta mjesta su u kojima su Komušanci našli novi dom. Tamo danas živi druga generacija Komušanaca, oni koji svoje djedove i bake posjećuju u domovini. O tomu svjedoči još nekolicina župljana koji svoje umirovljeničke dane žive na djedovini – Ivka i Anto Grgić te Marija i Ilija Marić. „Ovdje smo rođeni. Ne želimo ostaviti sve što su nam djedovi stekli. To se ne ostavlja!” govori nam Anto, a Ilija dodaje: „Zašto bismo to nekomu poklanjali, kad u tomu mi možemo uživati?”
Komušanci su tijekom zadnjega rata doživjeli tragediju. Mnogo onih koji do tad nisu ostavljali svoje ognjište bili su primorani napustiti ga. Danas Komušina pripada teritoriju Republike Srpske i teško je potaknuti ljude na povratak. „Pohvaljujem hrabrost onih koji su se vratili. Obnova ovdje uvijek počinje od temelja. Neke je ljude na takav podvig potakla obnova i izgradnja svetišta na Kondžilu. Naime, godine 2010. pristupilo se uređenju svetišta: zavjetna kapelica, vanjski oltar, ispovjedaonice i prostor za Put križa. Danas je vidljiv napredak radova, ali još (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
