Nijedna diktatura u povijesti čovječanstva nije započela otvorenim zagovaranjem zla niti je javno priznala kako joj je cilj porobiti čovjeka. Naprotiv, gotovo uvijek nastupala je pod parolama slobode, jednakosti, sigurnosti ili napretka. Svaka opresija, od antičkih vremena pa sve do mračnih režima modernoga doba (komunizma, fašizma, nacizma…), dolazila je pažljivo zaogrnuta u ruho moralne više vrijednosti, društvenog napretka, brige za opće dobro i zaštite zajednice od takozvanih opasnih ideja. Današnji zapadni svijet koji s mnogo samouvjerenosti za sebe voli tvrditi da je dosegnuo sam vrhunac ljudskih prava, pluralizma i osobne slobode nalazi se pred dubokim paradoksom bez presedana. Pod zastavom tolerancije, inkluzivnosti i suosjećanja, stvorena je takozvana kultura otkazivanja (cancel culture), mehanizam koji više ne ulazi u dijalog, nego eliminira neistomišljenike. Pitanje koje se u ovome trenutku mora postaviti tiče se same srži naše budućnosti: je li kultura otkazivanja tek prolazni hir jedne generacije ili, pak, tihi uvod u konačni slom slobodnog društva?
Da bismo razumjeli dubinu ovoga problema moramo najprije uvidjeti da kultura otkazivanja nije tek prosta ili oštra kritika nečijeg mišljenja. Zdrava i dobronamjerna kritika predstavlja temelj svakog slobodnog društva i demokratskog života. Ona je pošteno sučeljavanje stavova u kojem se kroz argumente i potragu za istinom dolazi do mudrijih rješenja. Kultura otkazivanja je nešto sasvim suprotno: ona je ekonomsko, društveno, pa i trajno profesionalno uništenje pojedinca zbog izgovorene ili napisane misli koja odstupa od trenutno važećeg ideološkog dogmatizma. Jedna rečenica izvučena iz konteksta, izgovorena ili napisana prije dvadesetak godina, ili pak stav koji je stoljećima bio dio općeljudskog i vjerničkog iskustva, danas vas preko noći može izbrisati s javne scene.
Tako je stvoren društveni ambijent utemeljen na strahu, nesigurnosti i duboko ukorijenjenoj autocenzuri. Ljudi u svakodnevnom životu sve manje govore ono što doista misle i osjećaju, a sve više ono je trenutno „sigurno“ i društveno prihvatljivo izgovoriti. Međutim, kada se strah useli u javni i privatni prostor, demokracija prestaje biti živa zajednica te postaje samo prazna ljuštura, a sloboda govora svodi se na pustu slobodu ponavljanja službeno odobrenih i nametnutih narativa. U takvom ozračju gubi se osnovno ljudsko dostojanstvo, jer se od čovjeka zahtijeva odricanje od vlastite savjesti u zamjenu za privremeni mir i društvenu prihvaćenost.
Možda najdramatičniji i najbolniji preokret u ovoj društvenoj transformaciji vidljiv je upravo unutar Katoličke crkve i kršćanskih zajednica općenito. Crkva, koja je kroz cijelu svoju povijest pozvana biti „znak protivljenja“ u svijetu i trajni branik bezvremenskih, evanđeoskih istina, sve češće i sama podliježe pritisku kulturne hegemonije te počinje primjenjivati mehanizme otkazivanja unutar vlastitih redova. U želji da budu prihvaćeni od strane sekularnih medija i globalnih elita, određeni dio crkvenih ljudi je počeo je prihvaćati logiku političke korektnosti. Pod pretpostavkom da će tako izgledati modernije i pristupačnije, zaboravljaju da evanđelje nikada nije nastojalo podilaziti duhu vremena, nego preobražavati ljudska srca.
To se ponajbolje očituje na pitanju migracija i rodne ideologije. Nastojanje da se nekritičke i neograničene migracijske struje prikažu kao jedini i isključivi imperativ kršćanske ljubavi potisnulo je svaku razumnu, teološki i društveno utemeljenu raspravu o nacionalnom suverenitetu, očuvanju identiteta, sigurnosti i dostojanstvenoj integraciji. Pogledajte samo šta se ovih dana događa u Ceuti. Svećenici, teolozi ili angažirani vjernici koji ukažu na složenost ovoga problema nerijetko bivaju marginalizirani ili olako optuženi za nedostatak milosrđa. Slično tome, suočeni s agresivnim nametanjem rodne ideologije i LGBTQ+ agende, pojedini crkveni predstavnici biraju put linijskog konformizma i oportunističkog kompromisa. Pod krinkom takozvanog pastoralnog savjetovanja i praćenja, dogmatski stavovi o naravi čovjeka kao muškog i ženskog bića, te o svetosti braka i obitelji, sve se češće potiskuju u drugi plan. Onaj tko danas jasno, s ljubavlju ali i bez kompromisa, zastupa tradicionalni i biblijski nauk o ljudskoj spolnosti, ubrzo biva proglašen zaostalim ili ekstremnim pri čemu se takve teške etikete, nažalost, sve češće dijele i iz pojedinih crkvenih krugova.
Dok se prije dvadesetak godina hrabrošću smatralo naglas ukazivati na propuste i unutarnje rane unutar Katoličke crkve pri čemu su ti glasovi često dočekivani na nož s konzervativnog krila društva, društvena i crkvena dinamika u međuvremenu je doživjela potpunu inverziju. Danas, u klimi sveprisutnog kulturnog konformizma i pritiska da se vjerski nauk prilagodi suvremenim društvenim trendovima, prava se hrabrost preselila na drugu stranu. Najveći pritisak sada podnose oni svećenici i biskupi koji nepokolebljivo zastupaju naravni zakon i autentičan moralni nauk, odbijajući podlegnuti diktatima suvremenih ideologija poput LGBT pokreta ili relativizaciji temeljnih antropoloških istina. Ironija je u tome što se takva vjernost izvornom poslanju unutar dijela same Crkve danas nerijetko percipira kao krutost, pa čak i ekstremizam, dok se konformizam prema duhu vremena proglašava napretkom. Time se krug zatvorio: proročki glas više nije onaj koji podilazi trendovima, nego onaj koji ima snage ostati sidro istine kada se svi ostali vjetrovi okrenu.
Posebno je apsurdno promatrati medijski prostor u kojem neki svećenici koji podilaze duhu vremena uživaju status ekskluzivnih „zvijezda“. Medijske kuće i internet platforme koje inače ne skrivaju svoj prijezir pa i mržnju prema Katoličkoj crkvi i njezinim tradicionalnim vrijednostima odjednom otvaraju vrata, pune hvale i divljenja, upravo prema pojedinim biskupima, svećenicima i teolozima laicima koji razvodnjavaju crkveni nauk i prilagođavaju ga svjetovnim očekivanjima. Takvi se pojedinci u javnosti prikazuju kao „napredni“, „suvremeni“ i „razumni“, dok ih sekularni mediji vješto koriste kao oružje za svoje anticrkvene agende. Hvaleći one koji pristaju na kompromise, medijski se mainstream ne divi Crkvi, nego u njoj traži potvrdne glasove za vlastite ideološke postavke, nagrađujući pljeskom samo one koji su spremni zamijeniti evanđeosku radikalnost ugodnim konformizmom.
Dok globalne elite diktiraju pravila igre na velikoj sceni, lokalne varijacije kulture otkazivanja na našim prostorima poprimaju specifične, ali jednako pogubne oblike koji izravno pogađaju naš kulturni i duhovni prostor. Dovoljno je pogledati stanje na takozvanoj regionalnoj književnoj i intelektualnoj sceni. Desetljećima već djeluje čvrsto uvezana i samoprozvana elita koja drži monopol nad ključnim kulturnim ustanovama, časopisima, festivalskim panelima i žirijima za dodjelu nagrada. Unutar tog zatvorenog i ideološki homogenog balona vrijede jasna, premda nenapisana pravila. Književne nagrade i javna priznanja rijetko se dijele po kriteriju estetske i umjetničke izvrsnosti; umjesto toga, ključno je koliko se autor uklapa u unaprijed zadani ideološki kalup. Radovi se u tom krugu međusobno hvale i nagrađuju, dok se javna sredstva redistribuiraju uvijek istom zatvorenom krugu istomišljenika.
Jedina poželjna i medijski pogurana tema u tom kontekstu postaje beskrajna dekonstrukcija vlastitog naroda, tradicije, vjere i povijesti. Umjetnost i književnost tako bivaju svedene na jednoličnu monotematiku autošovinizma i preživanje povijesnih trauma, dok se vlastita domovina i njezin identitet prikazuju isključivo u mračnim tonovima ili kao promašeni projekti. U Hrvatskoj postoje pisci i novinari koji ne umiju napisati čak ni kolumnu o nogometu, glazbi ili kulinarstvu a da nekako u nju, samo njima svojstvenim akrobacijama, već u trećoj rečenici nekako ne ubace ustaše, poglavnika, Hrvatsku kao sljednicu NDH i državu mržnje. Radi se o čistoj patologiji kojom bi se mogli ozbiljno pozabaviti psiholozi i psihijatri.
Ako se pak pojavi pisac, pjesnik ili mislilac koji odbija igrati po tim diktiranim pravila, netko tko o svojoj baštini, kršćanskim korijenima i narodu piše s poštovanjem i ljubavlju, slijedi mu prešutno ili otvoreno otkazivanje. Za takve autore nema mjesta na velikim festivalima, nagrade ih zaobilaze, a njihova djela dočekuje zid medijske šutnje. Ova vrsta netolerancije ne šteti samo pojedincima koje marginalizira; ona sustavno ubija samu umjetnost i kulturu. Kada književnost i misao postanu sluge bilo koje ideologije one prestaju biti prostor slobode i ljudskog uzdignuća te postaju čista, suha propaganda.
Povijest nas iznova podsjeća da nijedno društvo ne gubi slobodu odjednom. Ona nestaje postupno, onda kada se neslaganje proglašava neprihvatljivim, kada se dijalog zamjenjuje etiketiranjem, a argumenti ustupaju mjesto pritiscima i strahu. Ondje gdje se guši sloboda mišljenja i govora, prije ili kasnije slabi i sama demokracija, a prostor slobodnog čovjeka sve se više sužava.
Kultura otkazivanja nije tek prolazni društveni fenomen, nego ozbiljan izazov slobodi savjesti, govora i intelektualnog poštenja. Društvo u kojem pojedinci strahuju izreći svoje uvjerenje zbog mogućnosti javnog linča, profesionalnih posljedica ili društvene izolacije teško može biti istinski slobodno. Konformizam tada postaje poželjna norma, a sloboda luksuz koji se malo tko usuđuje živjeti.
Cijena takvoga ozračja iznimno je visoka. Gubi se sposobnost kritičkog promišljanja, osiromašuje se javni prostor, slabi kultura dijaloga, a čovjek se sve više vrednuje prema tome uklapa li se u prevladavajući narativ, umjesto prema istini, razumu i dostojanstvu koje mu pripada kao osobi stvorenoj na sliku Božju.
Zato je danas potrebna hrabrost više nego ikada. Hrabrost da se govori istina s poštovanjem, da se brani pravo na različito mišljenje, da se ne pristaje na ucjene i da se čuva sloboda kao jedno od najvećih dobara ljudske osobe. Budućnost slobodnog društva neće ovisiti o onima koji bez razmišljanja slijede većinu, nego o ljudima koji će imati odvažnosti braniti istinu, dostojanstvo čovjeka i slobodu savjesti čak i onda kada to nije ni popularno ni isplativo.
