Prošlo je sedamdeset sedam godina od usvajanja UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, proglašene 9. prosinca 1948. Za nju je najzaslužniji Raphael Lemkin, poljski pravnik židovskoga podrijetla, također tvorac pojma genocid. Konvencija je nastala kao odgovor na ratne zločine protiv čovječnosti tijekom 20. stoljeća, napose pokušaj istrebljenja Židova (holokaust) na rasnoj osnovi. Definicija genocida nije obuhvatna. U njoj nisu opisana masovna ubojstva određenih skupina ljudi iz političkih, ekonomskih, svjetonazorskih ili etičko-moralnih razloga. A to su upravo najmasovniji zločini u 20. stoljeću, karakteristični ponajprije za marksističko-lenjinističke, tj. komunističke režime. Tu vrstu zločina koju je izvan rata počinio autoritarni ili totalitarni režim, redovito protiv vlastitih građana, iz ideoloških političkih ili gospodarskih pobuda, označava se terminom democid. U stručnu uporabu uveo ga je američki politolog Rudolph Joseph Rummel 1992. god. Pojam democid je širi: on obuhvaća genocid, etnocid, ekonomocid, ekocid… Etnocid je, primjerice, pojam za namjerno uništavanje jezika, kulture, religije, bez biološkoga istrebljenja njihovih nositelja. Problematikom genocida i democida bavio se njemački autor sa Sveučilišta u Bremenu, Gunnar Heinsohn, objavivši, među ostalim, i vrijednu publikaciju Lexikon der Völkermorde /LdV/ (Leksikon genocida).
Vojska intervenira, padne tri hiljade glava, pa što, svijet neko vrijeme bruji – i potom zašuti! Blagoje Adžić, general JNA, 1991.
Povijest genocidnih i democidnih djela iz rasnih, vjerskih ili etničkih motiva, može se pratiti sve do u daleku prošlost. U 5. ili 4. stoljeću pr. Kr. nailazimo na zapovijed perzijskoga velikog vezira Hamana za istrebljenje Židova, u kojoj stoji „da se svi Židovi, od dječaka do staraca, djeca i žene unište, pobiju, zatru, a njihova dobra da se zaplijene u jednom jedinom danu” (Estera, 3, 13). Nalog je izdan na osnovi pripadnosti židovstvu, a ne radi osvajanja životnoga prostora. Smatra se da je to „u povijesti prva čisto ideološki motivirana zapovijed za genocid” (LdV, 162).
Masovna stradanja ljudi u 20. stoljeću
U ovom pregledu naglasak stavljamo na 20. stoljeće, u kojem su prvi genocid počinili Turci 1915. godine. Oni su, naime, u smrt poslali do milijun i pol Armenaca, pripadnikā jednoga od najstarijih kršćanskih naroda. K tomu, u ovom su stoljeću na sceni dva totalitarizma: nacionalsocijalizam / fašizam i komunizam:
„Niti pod jednim svjetonazorom u povijesti čovječanstva nisu izvršena veća masovna ubojstva, negoli pod vladama koje su prihvatile marksizam, odnosno znanstveni socijalizam. Pa i uz zgroženost svega svijeta zločinom Hitlerove Njemačke, ‘komunističke jednopartijske vlade su počinile 4,5 puta veći democid nego drugi autoritarni režimi’ˮ (LdV, 243).
Ukupan broj žrtava u svijetu u ovom stoljeću iznosi: 203.219.000. Od toga broja na poginule vojnike u ratovima otpada 34.021.000. Broj žrtava democida iznosi 169.198.000, od čega 110.286.000 otpada na komunističke režime, 27.691.000 na nacionalsocijalističku Njemačku i fašističke vlade, 26.676.000 na autoritarne, a 2.028.000 na demokratske vlade. Komunistički režimi odgovorni su za smrt 101.929.000 svojih građana (LdV, 53, 130). Književnik A. Solženjicin govori o 40 milijuna žrtava u Sovjetskom Savezu, dok se američki istraživač Rummel zaustavlja na brojci od 39 milijuna mrtvih u logorima od 1918. do 1991., a u Kini na 35 milijuna od 1949. do 1975. godine. Komunistička vlast činila je zločine razvlašćivanjem i likvidacijom posjednika, uništavanjem ljudi radom u logorima, ubijanjem političkih protivnika i izgladnjivanjem – tri do pet milijuna Ukrajinaca umrlo je umjetno izazvanom gladi – gladomor – (1932–33) jer je Staljin naredio oduzimanje ukupnih zaliha hrane (LdV, 106). Književnik Mihail Šolohov (Nobelova nagrada 1966) u pismu Staljinu (4. 4. 1933) piše kako partijski drugovi muče seljake da otkriju sakrivene zalihe žita, metodom hladno – vruće:
„[…] Skidali smo do gola člana kolhoza i izvodili smo ga ‘na hladnoću’ u neki hangar. Često smo stavljali na hladno cijele brigade članova kolhoza. […] Neki Plotkin, ‘opunomoćenik Komiteta’, tjerao je članove kolhoza da legnu na uzavrele peći, zatim ih je ‘hladio’ zatvarajući ih u hangar.”
Staljin je u odgovoru Šolohovu okrivio seljake, proglasivši ih saboterima, a takve, po njemu, ne treba žaliti! I mimo toga moglo se zbog sumnjičenja završiti u nemilosti vlasti i naći se u nekom logoru (Gulag). A kako to izgleda opisao je književnik Aleksandar Solženjicin (Nobelova nagrada 1970) u romanu U prvom krugu: Ivana Selivanoviča Dirisina susjedi su prijavili policiji za „antisovjetsku propaganduˮ:
„Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio propagandom, ali mogao je, budući da je slušao njemački radio. Istina, nije slušao njemački radio, ali mogao ga je slušati, budući da je kod kuće imao radio-prijemnik, što je bilo zabranjeno. Istina, nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budući da je po profesiji radio-inženjer.”
Slikovita predodžba sovjetske staljinističke stvarnosti koju je spomenuti pisac i sam iskusio u Gulagu.
Žrtve na prostoru negdašnje Jugoslavije
Gubici stanovništva na našim prostorima u vrijeme II. svjetskoga rata nisu brojčano utvrđeni. S brojem žrtava se manipulira! Tomu je primjer logor u Jasenovcu. Gotovo pola stoljeća brojka od 700.000 ubijenih, uglavnom Srba, u Jasenovcu, bila je nedodirljiva. Tako je jednosveščana Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture (Zagreb 1980) povučena iz prodaje zbog sljedeće rečenice: „Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni.”
U isto vrijeme vlast je nametnula prisilnu šutnju o partizanskom pokolju bez sudskoga postupka pripadnika poražene hrvatske vojske i mnoštva civila na Bleiburgu i Križnom putu. Žrtvama ni imena nisu zabilježena, a popunili su na stotine grobišta u Sloveniji i Hrvatskoj.
Na srpskoj strani je pak stalni poriv uvećavanja broja ubijenih u logorima NDH. Historičar Radomir Bulatović, primjerice, „znanstveno” barata s „preciznim” brojkama. Tako je u Jasenovcu, tvrdi on, stradalo točno: 1.110.929 žrtava, uglavnom Srba (Koncentracioni logor Jasenovac, Sarajevo 1990, 413). Tvrdnja bez ijednoga ozbiljnog argumenta.
Ubijte ih tri milijuna, a ostali će nam jesti iz ruke! Jahija Khan, pakistanski diktator, 1971.
Na toj crti su i spisi Edmonda Parisa – „maglovitog lika” koji implicitno navodi „da su Srbi kao nevine žrtve genocida nadmašili Židove u Drugom svjetskom ratu”. Štoviše, „najveći genocid” razmjerno broju pučanstva, „dogodio ne u nacističkoj Njemačkoj nego u nacistički stvorenoj državi Hrvatskoj” (Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije, Zg, 1997, 161). Očita nebuloza! Rado ga citiraju zagovornici uvećavanja broja žrtava u jasenovačkom logoru.
Kamo vodi izbjegavanje suočavanja s istinom, pokazuje i ovaj primjer: Predsjednica Helsinškoga odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, u intervjuu za Radio Slobodna Europa (9. 2. 2017) u povodu prijedloga zakona o podizanju Memorijalnog centra Staro sajmište, ukazala je na pokušaj da se amnestira srpski marionetski režim Milana Nedića, a odgovornost za dovođenje i ubijanje Židova, Roma i drugih u logor Staro sajmište u Beogradu, prebaci na NDH jer se logor formalno nalazio na njezinu teritoriju. Logor je međutim bio pod kontrolom nacista i kvislinške vlade Milana Nedića, a Židove i Rome u njega je dovodila njegova policija. Tako je već u kolovozu 1942. nacistički protektor Srbije, general Alexander Löhr, Srbiju proglasio prvom zemljom u Europi očišćenom od Židova (Judenfrei), pritom pohvalivši srpsku stranu za suradnju.
U jasenovačku mitomaniju strmoglavo je odsklizao izraelski istraživač holokausta Gideon Greif. U Jasenovcu, koji je za njega „u nekim aspektima bio gori od Auschwitza” ustrajava na 700.000 žrtava. Nedavno je objavio i knjigu Jasenovac – Auschwitz of the Balkans, zbog čega su se od njega distancirali i izraelski stručnjaci Memorijalnoga muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu (Rob Rozett i dr.). U režiji srpskoga entiteta bio je na čelu Povjerenstva za Srebrenicu, ustvrdivši da je tamo stradalo 3.500 Bošnjaka i 2.000 Srba. Vrh bezočnosti! Bio je kustos izložbe u UN-u Jasenovac – pravo na nezaborav (2018) u organizaciji srbijanske vlade od čega se UN ogradio, a Hrvatska oštro kritizirala zbog falsifikata. Efraim Zuroff, iz Centra Simon Wiesenthal, o Greifu kaže: „tužno je vidjeti što se dogodilo ovoj osobi”. Od Srbije je primio odlikovanja, „uključujući zlatnu medalju za zasluge u zemlji” 2019. „Čini se jasnim da je dobio nagrade različitih vrsta i možda su one motivirale da proizvodi robu kakvu žele vidjeti ljudi koji su mu dali nagrade”, kaže Zuroff. Tako je Greif izigrao svoj donedavni znanstveni ugled. Nakon negiranja genocida u Srebrenici, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmaier otkazao mu je ranije planiranu dodjelu odličja!
