Fra Stjepan Brčina član je Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Podrijetlom je iz župe Drijenča kod Tuzle. Rođen je 1981. godine kao deveto dijete u pobožnoj katoličkoj obitelji. Jedno vrijeme živio je u Puli gdje je kao aktivni vjernik laik osnovao školu nove evangelizacije. Tu je upoznao franjevce konventualce. Godine 2006. ušao je u samostan ovoga reda. Studirao je u Zagrebu i Rimu. Za svećenika ga je zaredio sam papa Franjo 2015. godine u Vatikanu. Postdiplomski studij nastavio je u Rimu gdje se školovao za odgojitelja i studirao franjevačku duhovnost. U Rimu je zajedno s drugim studentima osnovao evangelizacijsku zajednicu Sveglia Francescana (Franjevačka budilica), koja je nastala na poticaj papinih riječi za redovnike da iziđu i svjedoče na ulice. Živi i djeluje u Zagrebu na Svetom Duhu u crkvi sv. Antuna. Trenutno u svojoj provinciji obavlja službe magistra bogoslova i voditelja Centra za promociju zvanja. Poznat je po radu s mladima i studentima te je jako prisutan na društvenim mrežama koje koristi kao sredstvo evangelizacije.
Fra Stjepane, uskoro završava vrijeme korizme i slavimo temeljni i najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Što to otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća znači današnjem čovjeku?
Piše u Evanđelju po Ivanu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” (Iv 3,16-18). Mislim da danas nema čovjeka koji nije čuo za Isusa i za njegovu žrtvu, tj. za žrtvu otkupljenja. Međutim, ima ljudi koji to nisu prihvatili. Mnogi misle da će se spasiti svojim tehnikama „samospasenja” ili nekim drugim načinima. Postoje čak oni i koji su kršteni, a nisu prihvatili dar spasenja. Treba posvijestiti današnjem čovjeku da je spasenje besplatni dar od Boga i da: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Iv 3,18-19). Iako se današnji čovjek dosta oslanja na sebe u modernome svijetu, ipak treba shvatiti da bi bilo dobro da se svi iz zahvalnosti prema Bogu potrudimo prihvatiti dar spasenja koji je Isus ostvario svojom mukom, smrti i uskrsnućem.
Duhovna priprava za Uskrs
Koliko je danas važno da ljudi povezuju Veliki petak i Uskrs?
Upravo smo u korizmi slušali događaj iz evanđelja kad Isus odlazi na brdo preobraženja, na brdo Tabor. Zanimljivo je da su tamo učenici oduševljeni i žele ostati s njim. Međutim, kao pravi kršćani, ne smijemo se zadržati samo na brdu Tabor gdje je preobraženje i gdje je sve lijepo. Sjetimo se da je Isus sišao s toga brda i da je išao i na brdo Golgotu. Jako je dobro usporediti te dvije situacije jer na brdu Golgoti imamo drugu sliku gdje su svi učenici napustili Isusa i razbježali se. Kad usporedimo situaciju na ta dva brda, vidimo da nam Isus poručuje nešto više, da ne možemo biti kršćani koji se oslanjaju samo na one slatke, lijepe trenutke, nego u životu moramo računati i na križ koji će nas dovesti do onoga konačnog spasenja, do prave ljepote. Isus je znao da ako ne siđe s Tabora i ne prođe Golgotu, neće doći ni do uskrsnuća. Mi ljudi se lako zadržimo na ovim prividnim, lijepim ovozemaljskim stvarima i zaboravimo našu krajnju destinaciju. Isus nikada nije zaboravio što je njegovo glavno poslanje: da je došao da uskrsne i da nam otvori nebo. Kao kršćani ne smijemo odbaciti križ jer je križ sredstvo našega spasenja. Jedino preko križa ćemo zajedno s Isusom uskrsnuti i doći tamo gdje je i on.
Obično se kaže da je Božić najradosniji blagdan i proslavlja se često euforično. Zašto se među ljudima ne osjeća tolika radost za godišnju proslavu Uskrsa?
Ja bih baš rekao suprotno, jer Božić je iskomercijaliziran i sveden je na površno slavljenje. Svi smo pod nekim emocijama, slušamo one tipične fraze čarolija Božića, darivanje i ostalo, tako da ostanemo na nekim površnim, komercijalnim reklamama, a ne uđemo u dubinu. Oko nas se stvori takav ambijent buke, slavlja, veselja u adventu, a to bi trebao biti vrijeme mira, tišine, sabranosti i razmišljanja. U gradovima adventska događanja preplave mnogi turisti i sve se to svede na jedno užurbano vrijeme i ostane se na nekom površnom slavljenju i pripremi za Božić. Božić nam dođe, a mi budemo nespremni na duhovnoj razini pa mnogi ljudi ostanu za Božić zaista prazni. Dok, hvala Bogu, Uskrs nije toliko iskomercijaliziran. U korizmi ljudi prakticiraju intenzivni post, velike ispovijedi, te put križa kojim razmatraju muku Kristovu. A da ne spominjem dubinu Velikoga tjedna i Svetoga trodnevlja gdje ljudi zaista ulaze duboko u razmišljanje o muci Kristovoj i toga trenutka milosti našega spasenja. Imam osjećaj da se za Uskrs ljudi duhovno bolje pripreme. Nemamo to neko vanjsko blještavilo, buku, kič, nego imamo baš ozbiljnu pripremu molitvom i radom na sebi. Imam osjećaj da je ovo dobro jer ljudi tijekom korizme ulaze u tu duhovnu sferu gdje razmišljaju o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. A po meni, bolje je da je tako nego da je kič.
Uskrs u djetinjstvu
Kako ste Vi kao dijete u svojoj mnogobrojnoj obitelji pripremali i proslavljali Uskrs?
Pred korizmu u mom selu je bilo bučno jer bi bio pokladni utorak ili tzv. masni utorak. To su bila ona seoska sijela na kojima bi se slavilo i igralo kolo do ponoći i time bi se ulazilo u korizmu. Te noći bi se prekidalo sa svime. Svaku večer u korizmi molilo se žalosno otajstvo krunice. Mama i tata tijekom korizme nisu dali da slušamo glazbu niti da gledamo televiziju. Petak bi se postio, a nijedna pobožnost križnoga puta se nije smjela preskočiti. U Velikom tjednu je bilo nekih običaja. Jedna od stvari koja je meni kao djetetu ostala u sjećanju, a poslije to nisam nigdje vidio (sad živim u Hrvatskoj), jest da se na Veliki petak obvezno kuhala kopriva u koju bi se ubacio ocat i to bi bilo jedino jelo za taj dan. A za Uskrs, uvijek bi se u crkvu nosilo jelo na blagoslov (jaja, kruh, meso) i posebno sol. Nikad nismo smjeli početi jesti to posvećenje a da prije ne uzmemo na prst tri puta blagoslovljenu sol. Vjerojatno se time aludiralo na Presveto Trojstvo. Taj blagoslovljeni doručak i zajedništvo za tim doručkom mi je ostalo kao nešto najljepše.
Je li Vas i na koji način odrastanje u mnogobrojnoj obitelji usmjerilo na rad s mladima kojemu ste danas posvećeni?
Rast u velikoj obitelji znači da moraš naučiti dijeliti stvari, osloniti se na druge, naučiti razgovarati, da ne možeš uvijek biti glavni niti najpametniji. To mi je iskustvo svakako pomoglo i pomaže mi danas u pastoralu s mladima. A i samo to druženje i zajedništvo u obitelji naučilo me da budem okružen ljudima i vjerujem da mi je puno pomoglo.
Evangelizacija mladih
Što Vas najviše motivira da se bavite evangelizacijom i radite s mladima?
Mislim da je to jedan dar koji sam dobio kada sam doživio iskustvo Boga u 23. godini. Tada sam istovremeno osjetio i ovaj žar da nešto i ja učinim i razmislim što na ovome svijetu ja mogu učiniti za Boga i za bližnje. Smatram da sam tada, toga istog dana, dobio taj dar i žar da se ne zaustavljam, nego da tražim načine kako evangelizirati i kako učiniti nešto za Boga danas u ovome svijetu.
Koje su najveće prepreke s kojima se suočavate prilikom animiranja mladih za vjerske aktivnosti i kako ih prevladavate?
Mislim da nema puno prepreka u radu s mladima u smislu da oni ne žele vjeru. Međutim, mladi koji dolaze u crkvu žele konkretan sadržaj. Traže duhovnost i živo iskustvo Boga. To je uvijek teško jer možeš ih razočarati ili ih možeš oduševiti. Mladima se ne smije podilaziti i oni vole iskrenost i oštrinu i nikada se zbog toga ne ljute jer smatraju da im treba netko da ih prodrma i da im kaže istinu o tome kako stvari stoje. Najveće poteškoće za mlade, da bi išli naprijed u vjeri, jesu osobne rane. Puno je disfunkcionalnih obitelji iz kojih oni dolaze. Tako mnogi mladi nakon krizme napuštaju Crkvu i lutaju svijetom gdje bivaju izranjavani, uništeni emocionalno, duhovno i psihički. To primijetim kad vodim franjevačke ljetne kampove i psihološko-duhovne kampove. Najveća je poteškoća saniranje tih rana. Takvi najviše vole meditativna klanjanja kroz koja ih Bog najviše liječi i mijenja. Tad se kod njih polagano otklanjaju te rane, otvaraju se Bogu i milosti i onda idu naprijed. Mnogima je, pogotovo muškarcima, ranjeno samopouzdanje. Takvim mladićima dadnem zadaće i da nešto korisno naprave. Primijetio sam koliko im u vraćanju samopouzdanja pomaže upravo to da im netko vjeruje i da mogu učiniti nešto za drugoga.
Koliko je danas zapravo teško mladima, ali i odraslima, govoriti o uskrsnuću? Osjećate li se ponekad poput sv. Pavla u Ateni?
Možda će zvučati kao da nisam skroman, ali ja nemam tih poteškoća. Kad sam počinjao s evangelizacijom i radom s mladima pitao me jedan svećenik: „Kako misliš da će tvoj program izgledati?” Ja sam stavio naglasak na duhovnost, na sakramente tj. na misiju klanjanja križu, a on je dodao: „Pa na to ti ni bakice više ne idu.” Znao sam da mladi traže iskustvo Boga i ne trebamo se bojati govoriti im direktno da je Isus živ, da je uskrsnuo i da taj isti Isus danas djeluje. Tužno mi je čuti kad ljudi pričaju, pa i mi svećenici ponekad, o Isusu kao o nekoj bajci: Prije 2000 godina kada je Isus živio … Prije 2000 godina kada je Isus liječio … kao da taj Isus danas nije živ. Ja uvijek javno i otvoreno govorim da ja ne bih bio ovdje gdje jesam da nisam sreo Isusa koji je živ. Ako mi ne vjerujemo da je Isus živ, uzalud je naša vjera – rekao je sv. Pavao.
Inicijator ste i organizator sad već tradicionalnoga zavjetnog Antunovskog hoda kroz Zagreb. Kako se pripremate za taj hod i koja su ključna načela koja prenosite mladima ovim hodočašćem?
Pripremamo se na dvije razine. Duhovnoj – kad molimo za ljude koji će doći. Ako se taj dan ne dogodi duhovna obnova, nismo napravili ništa. Ovaj hod nije neko paradiranje, hodanje uprazno. A da je to zaista tako, vidi se po tom što broj sudionika svake godine raste. Druga vrsta pripreme je tehnička jer se hod održava na otvorenom pa je tu velika količina administracije oko dozvola i sl. Međutim, nama je puno važnija ova duhovna priprema i promocija. Ovim hodom mi nikome ništa ne namećemo, nego samo pjesmom, plesom, radošću i zajedništvom svjedočimo da je Isus živ. Hod počinjemo misom, zatim na različitim točkama na putu imamo molitvu, na Trgu bana Jelačića je evangelizacija i molitva, a sve završavamo klanjanjem u bazilici sv. Antuna na Svetom Duhu. Svake godine biramo jednu rečenicu – citat za hod. Ove godine to je Put poniznosti – put mudrosti. Propovijed i kateheze oslanjamo upravo na toj rečenici.
Ljubav se pokazuje u služenju
Što mislite koje su vrijednosti koje mladi najviše cijene u današnjem društvu?
Radim najviše u Hrvatskoj pa ću reći da se tu najviše cijene obiteljske i vjerske vrijednosti. Opet moram istaknuti da sam ja u kontaktu s onima koji su uglavnom već u Crkvi. Zanimljivo mi je primijetiti da još ima toliko mladih koji žive predbračnu čistoću, planiraju svoju obitelj i traže partnere koji žive svoju vjeru i s kojima dijele iste vrijednosti.
Nakon uskrsnuća Isus je rekao svojim učenicima: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Kako vidite budućnost evangelizacije među mladima?
Nitko ne može evangelizirati drugoga dok i sam nije evangeliziran. Zato ja vodim jedan tečaj koji se zove Filip gdje ljude tijekom tri dana dovodim do iskustva Boga. A kad oni budu zapaljeni, žele služiti drugima. Ja sve što radim, radim s grupom mladih koji konstantno služe. Za mene, evangelizacija je služenje. Ima puno molitvenih zajednica i udruga koje su zatvorene i vrte se oko sebe. Moramo znati izići iz okvira i ono što mi imamo ponuditi drugima. Zato dosta radim i preko interneta, koristim društvene mreže da drugi mogu pogledati i preslušati. A sve to radim uz pomoć mladih ljudi koji su angažirani. Ja svima govorim ljubav je jednako služenje. Puno je onih koji pričaju, a malo onih koji djeluju. Osim toga, evangelizacija funkcionira prije svega oslanjanjem na Boga. Ako te Bog pozvao, ne brini se za svoju smotanost, nesposobnost, neznanje, Bog će te osposobiti kao što je osposobio apostole i sve ostale. Evangelizacija je u snazi milosti Duha Svetoga, ne u našim sposobnostima.
Za kraj, Vaša uskrsna poruka mladima u jubilarnoj godini nade?
Uvijek sam fasciniran promatrajući našu vjeru. Uvijek ostanem oduševljen time koliko Bog vjeruje nama. I to poručujem svima pa i mladima: kad god se razočarate u sebe, i u svijet i u društvo, Bog vjeruje u vas. Kroz što god da prolazite, samo se sjetite da vam Bog i dalje vjeruje i da on ne mijenja svoje mišljenje. Nemojte nikada posustati i izgubiti nadu.
