Kad čujemo riječ liturgija, možda nam u sjećanje dolaze slike najsvečanijih ili najdirljivijih slavlja sakramenata koje smo doživjeli. Možda u mašti naziremo obrise velebnih romaničkih ili gotičkih bazilika, slušamo gregorijanske napjeve, gledamo vjernike kako skrušeno i sabrano mole, osjećamo miris tamjana. Koje je tu onda posebno mjesto i odgovornost obitelji? Bog je u svojoj promisli i ljubavi odredio da obitelji imaju vrlo važnu i lijepu ulogu. Htio je da budu kućne Crkve koje nastavljaju Kristovo svećeničko, kraljevsko i proročko poslanje. Dao im je da budu povlaštena mjesta prve vjerničke edukacije i sakramentalne inicijacije.
Što je liturgija?
Da bi roditelji mogli ispuniti svoje poslanje, moraju prvo sami znati što su liturgija i sakramenti te koje mjesto zauzimaju u cjelokupnom životu i djelovanju Crkve. Stoga podsjetimo da je kršćanska liturgija sa slavljenjem sakramenata dio širega religijskog stava koji se naziva kult. Kult ili štovanje božanstva prvenstveno je ljudski naravni religiozni stav koji uključuje klanjanje, pohvale, prosbene molitve, zahvaljivanje. Bez tih čina ljudski život ostaje krnji, nedostaje mu ono najbitnije i najvitalnije: otkrivanje potpune ljudske ovisnosti o Bogu Stvoritelju i štovanje toga Boga. Sve religije imaju određeni kult jer je svojstveno svakoj religioznoj zajednici da gestama i riječima nastoji pretočiti u čine ono što se u duši doživljava.
Kada određena skupina ljudi zajedno vrši religiozne čine, priznajući Boga kao uzrok svoga postojanja i dobro bitka, to se naziva liturgijom. Liturgiju susrećemo u svim velikim religijskim tradicijama. Kršćanska liturgija usvaja naravne ljudske čine koje je Stvoritelj namijenio svojim razumskim stvorenjima, ali ih pritom neizmjerno nadilazi jer joj je izvor, sadržaj i uvir u nečemu puno uzvišenijem. Kršćani su, naime, primili puninu objave koja im omogućuje da se klanjaju „u duhu i istini” (Iv 4,23), u jedinstvu s onim koji je Istina, koji je Očev i Marijin ljubljeni Sin. Zahvaljujući Kristovu otajstvu naša religioznost poprima krajnji, puni smisao. Za kršćane liturgija tvori jedinstvo s onim što je najdublje u vjerničkom životu: s darom milosti i s teološkim krepostima vjere, nade i ljubavi. Kršćansku liturgiju stoga karakterizira preobrazba po nadnaravnom daru milosti, daru teologalnih kreposti vjere, nade i ljubavi, koje usvajaju krepost religioznosti. Zato u kršćanskoj liturgiji više ne motrimo samo Boga Stvoritelja već i Boga Oca, onoga koji nas spašava po svome Sinu. To otajstvo Kristova spasenja postaje nam prisutno po sakramentima, tim vidljivim znakovima nevidljive Božje milosti, koji nemaju drugu svrhu nego – po milosti i krepostima koje iz nje proizlaze, to jest vjeri, nada i ljubav – izravno nas sjediniti s Kristom.
Početak kršćanske liturgije
Na izvoru ili začetku kršćanske liturgije nalaze se jedna žena i jedna obitelj – Blažena Djevica Marija i Sveta obitelj. Kršćanska liturgija, drugim riječima, započinje izvan Hrama, izvan mjesta koje je sam Bog odabrao kao mjesto svoga susreta s ljudima. Time nam Bog objavljuje da čovjeka u punini susreće u otajstvu utjelovljenja svoga Sina, u otajstvu Isusa Krista. Kao prvi čin kršćanske liturgije, Sveto pismo spominje Magnificat, odnosno Veliča, koji je Marija izgovorila prilikom susreta dviju majki koje očekuju svoju djecu. Anđeo Gabrijel spomenuo je Mariji kao znak Božje svemoći da je njezina rođakinja Elizabeta u dubokoj starosti začela sina. A Marija, vođena Duhom Svetim i nošena bratskom ljubavlju, žurno je pohitila Elizabeti. Ovdje vidimo da kršćanska liturgija omogućuje rast bratske ljubavi, tj. otajstva božanske ljubavi prema braći i sestrama u Kristu. Elizabetin susret s Marijom, preko koje je Isus djelovao, omogućio je njezinu sinu da bude Kristov preteča, onaj koji će navijestiti otajstvo Jaganjca Božjega. A Marija je u tom obiteljskom okruženju izrekla svoj hvalospjev koji sažima cijelu starozavjetnu liturgiju i sve psalme, dajući im kršćansko značenje. U otajstvu Pohođenja možemo stoga motriti rođenje kršćanske liturgije koja izvire iz bratske ljubavi i očituje koliko su Marija, Elizabeta i Ivan Krstitelj uronjeni u Isusovo milosrđe.
Drugi trenutak kršćanske liturgije dogodio se na Božić, u radikalnom siromaštvu Svete obitelji. Bog je htio da se Isusovo rođenje dogodi u špilji, daleko od ljudi i njihovih znatiželjnih pogleda. Siromaštvo, dakle, nije zapreka Božjoj prisutnosti već je ono Mariji i Josipu omogućilo još veću bliskost s Isusom. U toj betlehemskoj špilji Marija je učinila prve geste kršćanske liturgije. Bile su to nježne majčinske geste prema njezinu novorođenčetu, prema utjelovljenoj Riječi Božjoj: „povi ga i položi u jasle” (Lk 2,7). Geste kršćanske liturgije započele su odijevanjem Bogočovjeka i njegovim polaganjem u jaslice. Koliko su te geste Bogu bile važne vidimo iz riječi koje je anđeo uputio pastirima dok im je naviještao blagovijest: „I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama” (Lk 2,12). Marijine liturgijske geste, a potom i geste kršćanske liturgije, služe kao znak Spasiteljeve prisutnosti.
Obiteljska i crkvena liturgija
Kršćanska liturgija rođena je dakle u obitelji, kroz majčinske i očinske riječi i geste ljubavi. Starozavjetna liturgija bila je veličanstvena hramska liturgija, dok je bitna odrednica kršćanske liturgije, kao liturgije ispunjenja, ljubav. Zato se kršćanska liturgija živi u jednostavnosti kontemplacije i u gorljivoj ljubavi. No nemojmo zaboraviti da je vrlo brzo nakon Isusova rođenja došlo do povezivanja obitelji i Hrama. Dogodilo se to za vrijeme Isusova prikazanja u Hramu, i kasnije, kada je Isus imao dvanaest godina. Između hramske liturgije i liturgije Svete obitelji nije bilo protuslovlja, čak nije bilo ni prekida, nego jedno ispunjenje i nadilaženje u Božjoj ljubavi, milosrđu, prisutnosti, daru.
Na sličan, ali opet dijelom bitno različit način, između obiteljske i crkvene liturgije ne bi smjelo postojati proturječje, već kontinuitet i komplementarnost. Vidjeli smo da je kršćanska liturgija započela u obitelji, Marijinim molitvama pred i s djetetom Isusom. Njezina je molitva dobila novu dimenziju zahvaljujući prisutnosti maloga Isusa. Isprva je svojom molitvom okruživala Isusa, ali ubrzo ga je počela pratiti u molitvi. U Svetoj obitelji molili su ili pjevali psalme, klanjali se Ocu i izražavali mu svoje molbe. I išli su u jeruzalemski Hram. Tako je i svim kršćanskim roditeljima povjerena dužnost i odgovornost da svoju djecu učine punopravnim članovima Crkve i omoguće im da rastu u posvetnoj milosti. Roditelji ne bi trebali svu odgovornost prebacivati na svećenike, ali ne bi trebali ni zauzimati njihovo mjesto. Jer u crkvi djeca primaju nešto čega u obitelji nema. Ondje je prisutan svećenik, ondje se dijele sakramenti. Sveta obitelj uvijek ostaje uzorom kršćanske obitelji. Ono što se ostvarilo u Svetoj obitelji trebalo bi se ostvariti i u svakoj kršćanskoj obitelji, ali na njoj svojstven način, na način da postane dionikom Božjega dara, svih Božjih darova.
