„Gospodine, što hoćeš da učinim?” – pitao je sveti Franjo Asiški tijekom svojih traženja. Pitao je i pred likom Raspetoga – Čovjeka râna – u crkvi svetoga Damjana. I čuo: „Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!” I kao što je Isus svojom ljubavlju, svojim ranama, popravljao – i ne prestaje popravljati – čovjekov svijet, tako se i Franjo prepoznao pozvanim odazvati se ljubavi kojom je ljubljen, evanđelju, i tako popravljati Crkvu svoga i svakoga vremena.
Sve svoje dane Franjo će proživjeti ranjen ljubavlju. Nisu ga omela odbacivanja, podsmijesi, neshvaćanja, porušeni mostovi koje je ostavljao za sobom. Nisu ga omele ni vlastite slabosti. Nije uzmicao pred ranama koje su ga snalazile. Odanost ranama oblikovala mu je osobnost, identitet, sve do svetih râna koje su mu prokrvarile na La Verni, râna po kojima mu se očitovala Isusova bliskost i – ujedno – njegova otvorenost Isusu.
Sve otkako je Isus i životom i govorom naviještao evanđelje, otkako je Franjo tako duboko iščitao evanđelje, susreo Isusa, nije moguće živjeti evanđelje, biti Isusov mimo rana. Zbog toga prilagođavati evanđelje svojim slabostima i naumima, prilagođavati se svijetu, ima značenje nevjere. Nespremnosti na rane.
Rane su očitovanje vjere, iskaz vjernosti. Samo kršćanin otvoren ranama autentičan je kršćanin. Samo je Crkva koja živi izložena ranama, koja se pred njima ne sklanja, uistinu živa. Uistinu Božja. Samo ona može rasti do uzrasta punine Kristove (Ef 4,13).
Crkva je ponajprije Crkva ondje gdje se stradava, ne ondje gdje se slavi. Ondje gdje se izlaže za druge. Ondje gdje se pati s drugima pa i umjesto njih. Povijest evanđelja, povijest franjevaštva, u onome najboljem, povijest je râna. Jer rana je mjesto susreta čovjeka i čovjeka, čovjeka i Boga. Rana je izvorište vječnosti, već i one u vremenu.
Osobno nisam sklon slaviti ičije rane. Ni one kojima sam blagoslovljen. Ni one koje me određuju, uče plemenitosti i upućuju putovima ljudskosti. Naravno: stojim pred njima sa strahopoštovanjem, s ganućem. Stojim pred njima uzdrhtala srca: jesam li ih dostojan? Pridodajem li im sebe? Svoju spremnost na ranjenost? Živim li uistinu njihov blagoslov?
Rane ljubavi nikada ne zacjeljuju. Uvijek ostaju otvorene životu. Ranjenost evanđeljem uvijek traži čitavoga čovjeka. To je Franjo duboko iskusio. Kada je „jednostavno propovijedao” – pozivao na obraćenje i pokoru, on je one koji su ga slušali – i nas! – pozivao na čistoću srca. Jer samo će oni moći Boga gledati. Samo će oni Boga prepoznati na svojim putovima. Samo ranjeni ljubavlju.
Ne ljubiti – rana je koja ubija. Ranjenost ljubavlju je – naprotiv – životvorna. Ona smrt neće upoznati.
Kada govorimo o nečijim ranama, nikada ne možemo dovoljno znati što im prethodi. Iz čega izviru. Što im je korijen. Pred ranom svakoga čovjeka uvijek je primjereno da budemo smjerni. Jer ranjenoga čovjeka tako je lako pozlijediti. Rane, u konačnici, mogu biti vrata u nečije srce, a k njemu se prilazi obzirno.
Franjo je svoje rane skrivao – i zbog toga što su one bile neshvatljivi dodir Božje prisnosti, i zbog toga što se po njima nije htio isticati, i zbog toga što ih riječima jednostavno nije mogao dostatno protumačiti. One su za njega bile svojevrsno „sveto tlo” njegove duše. Otajstvo pred kojim nitko, baš nitko – pa ni sam Franjo – ne može biti dovoljno malen.
