Glazba može biti beznačajna, gruba, otuđujuća, jednoznačna, banalna, krajnje nesigurna i krajnje realna. S druge strane ona može biti značajna, ujedinjujuća, ona koja veseli i daje smisao. Što se glazba manje izražava u banalnom i emocionalnom smislu, više jest: a što više jest, i više zrači samim bljeskom svoje čiste forme, više se izražava u metafizičkom smislu.
Kada govorimo o crkvenoj glazbi, uza sve određene slabosti i deformacije, postoji više elemenata zdravoga, vitalnoga i funkcionalnoga sadržaja nego u drugim vrstama glazbe koje mogu djelovati razarajuće, dovoditi do iskustva besmisla, praznine, suvišnosti i mučne dosade, morbidne ekstravagancije i bezidejne ili pseudoidejne empiričnosti.
Crkvena glazba, a posebno ona koju je ostavio u naslijeđe maestro fra Slavko Topić, bila je značajna i osmišljena, ujedinjujuća, ona koja veseli jednostavnu dušu priprostoga bosanskog čovjeka. Umjetnička vrijednost jedne skladbe ne ovisi o etičkim manama ili vrlinama njezina stvaratelja. Ali njezin duh, njezina spiritualnost, neizbježno nose biljeg duha i spiritualnosti njezina autora. Kao čovjek koji je bio izrazito naklonjen marijanskoj duhovnosti, Topić je s posebnom ozarenošću skladao skladbe posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Veliki broj skladbi posvećenih Blaženoj Djevici Mariji ušao je u opus Kantuala koji je izdala mjesna crkva. Skladateljska ideja maestra Topića uvijek je bila prožeta glazbenom teorijom, njezinim zakonitostima i unutarnjim stanjem duha. Bio je duboko ukorijenjen u Bosnu i Hercegovinu i svoju rodnu Neretvicu, pisao je zapise u kojima se nerijetko mogao čuti narodni melos. Čovjek je to koji je povezan s prošlošću i duboko ukorijenjen u tradiciju.
Tradicija je generička, ona nije jednostavno prenošenje s očeva na sinove, ona je podvrgnuta procesu življenja: ona se rađa, raste, sazrijeva, opada, i možda se ponovno rađa. Ovi stupnjevi razvoja uvijek su u suprotnosti sa stupnjevima drugih koncepcija ili interpretacija. Istinska glazbena tradicija živi u kontradikciji i ona je u vječnom pitanju jer je povezana s vremenom i prostorom. Fra Slavko je to duboko shvaćao. Upravo iz tih razloga njegov opus marijanskih popijevki je različit, on je generičan. Svaka marijanska popijevka rađa se kao samostalna jedinka koja je povezana s vremenom i prostorom, a istodobno duboko ukorijenjena u procese življenja priprostih ljudi na obroncima različitih vrleti.
Primjer marijanske skladbe koja od prvih nota iskazuje žalujući vapaj za milošću koja vodi prema ljubavi je napjev O prislavna Božja mati. Napisana u pet-četvrtina mjeri s ritmičkom konstrukcijom 3+2. Makro struktura ove skladbe je vezana uz tekstualne cjeline u formi 2+2+2+2+2. Započinje stabilnim akordom F-dura, a završava paralelnim d-molom. Kulminacijsko mjesto koje započinje postupnim uzlaznim kretanjem je na tonu d2 u 6. taktu na riječi „Sinka”. Logična dinamička konstrukcija s obzirom na kretanje melodije i tekst ove skladbe je početak u dinamici forte koji pred kraj ponovljenoga dvotakta u drugoj tekstualnoj cjelini prelazi u mezzo-forte. U 5. taktu započinje logični crescendo u uzlaznoj melodijskoj liniji s težištem na tonu d2 kao jedinom kulminativnom tonu unutar ove skladbe. Nakon toga slijedi antiklimax i postupni uvod u kadencirajuće tonove s dinamikom piana.
Oscar Wilde navodi kako svaki skladatelj u skladbama pravi vlastiti portret. Ova skladba je portret maestra Topića koji oslikava samo nekoliko crta ovoga velikog umjetnika. Sve ostale marijanske skladbe predstavljaju druge fra Slavkove crte. U današnjem društvu u kojem nasilje postaje dio svakodnevnice ova marijanska popijevka ispisana perom velikana duha, poziva nas da preko majke koja milost daje dođemo do ljubavi Sina, te da tu ljubav aktualiziramo prema svakom čovjeku u zajednici i društvu u kojem živimo.
