Najčešće ljudi tijekom psihoterapijskoga razgovora kada navode ono što im se ne sviđa kod drugoga, sami zaključe: „Znam ja da ga promijeniti ne mogu.ˮ No, sav daljnji razgovor i mnogi razgovor poslije svode se upravo samo na nizove ideja i muke oko toga kako drugoga promijeniti. Sjedim u svojoj radnoj stolici tijekom psihoterapije i dok to slušam iz seanse u seansu pomišljam: ovo bi mogla biti izgubljena bitka. Koliko su samo ljudi spremni uložiti na borbe u neprihvaćanju drugoga. Nedavno mi je jedna mlađa gospođa koja dolazi zbog razvoda, na moje poticaje i ideje kako ponovno pronaći bliskost sa svojim bračnim partnerom, izjavila: „Ja sam umorna više od borbe.ˮ U tom trenutku riječ „borbaˮ mi je zapela za uho. Pitala sam se s kim se ona bori pa je toliko umorna od toga. Zastala je i odgovorila: „Pa s tim da muža promijenim!ˮ
Koliko nas je umorno od unutarnjih borbi u nakani promjene drugoga? Naravno, na prvu svi smo spremni reći kako vrlo dobro znamo da drugoga ne možemo mijenjati, no zar veliki dio života ne potrošimo upravo u toj nakani? Toliko životne energije potrošene uzalud. Toliko bismo plemenitih stvari s tom energijom mogli napraviti za sebe, za ljude oko sebe, no ode sve u borbu. Ode sve u borbu koja je i prije samoga početka osuđena na poraz. Rezultat tih kroničnih iscrpljenosti ide u dva smjera. Jedan je da obolimo, točnije, razvijemo psihosomatiku jer naš organizam nije konstruiran za stalno stanje borbe. A drugi smjer je da svojom stalnom toksičnosti otjeramo sve ljude oko sebe. Točnije, oni pobjegnu od nas, a mi se čudimo kada toga postanemo svjesni. Što im bi? Gdje su svi? Zar nisam samo najbolje govorio i želio za sviju nas? Evo nas, ponovno jedna spoznaja kako se često u narodu kaže: Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Samo, moje najbolje za nekoga i njegovo najbolje nisu isto. Taj previd često jako skupo platimo. Nekada čak i razvodom braka. Otuđenosti od dragih osoba što može trajati godinama. A vrijeme ne možemo natrag vratiti.
Suština problema
Borba u mijenjanju drugoga često može biti potkrijepljena iskustvima iz naše okoline kada vidimo da je netko uistinu „promijenioˮ nekoga. Žene koje su u braku često znaju komentirati neku od svojih poznanica i reći kako ga je „promijenilaˮ, „napravila čovjeka od njegaˮ i sl. To uistinu zvuči jako dobro i ohrabrujuća ideja za sve one okolo koji isto imaju ideju za to kakav bi njihov bračni drug trebao biti i kako bi se trebao ponašati. No, kada se bace u akciju da isto realiziraju kod sebe, nerijetko se susreću s velikim otporom svoga partnera koji je potpuno zadovoljan onim kakav je on sada i ne vidi u tome nikakav problem niti osjeća potrebu za promjenama. U tim situacijama bračni partner koji želi vidjeti promjenu kod svoga supružnika sada je prvo pred izazovom da ga uvjeri kako njemu to treba i kako će mu život biti puno ljepši kada se promjeni. Tijekom rada s bračnim partnerima jako mi je zanimljiv trenutak kada ih upitam jesu li zadovoljni svojim životom. Tada onaj partner koji je i inicirao dolazak na psihoterapiju preuzme riječ i pođe nabrajati što je to sve u njegovu životu što bi promijenio dok ovaj drugi sjedi mirno i gleda u njega. U tom trenutku ispliva suština problema. Nije riječ samo o nezadovoljstvu svojim bračnim partnerom, naime radi se o jednom generalnom nezadovoljstvu oko toga kako je osoba svoj život posložila. Bračni partner je tu samo jedna od „stvariˮ kojima je nezadovoljna.
Vratimo se na to kako ipak nekima uspijeva promijeniti drugoga. Prisjetimo se ljudi iz svoje blizine, privatnih, poslovnih odnosa. Sigurno ćemo svi moći navesti nekoliko primjera kako je netko „promijenioˮ nekoga. Bilo bi dobro i jako korisno znati kako je to uspio. Koja metoda dovodi do takvih rezultata. Što treba govoriti, kako se treba ponašati pa se dogodi „promjenaˮ. Ljudi znaju i pitati jedni druge, pogotovo supruge kada imaju ideju za promjenom ponašanja muža. Kopiramo tuđe modele, no rezultati idu često u suprotnom smjeru. Dođe do svađa i nemira, ljudi se počnu međusobno udaljavati. Naprimjer, jedna situacija koja je naočigled donijela rezultate bila je kada žena nije pričala s mužem tjedan dana jer je nakon nogometa uvečer došao kući oko dva sata ujutro pa se nakon tih tjedan dana on ispričao, pokajao i još to do sada nije ponovio. Njezina prijateljica je to isto primijenila na svoga muža i žali mi se kako već mjesec dana ne razgovaraju nakon što je ona odlučila s njim ne pričati jer je kasno došao kući. A, kako ona kaže, najgore u cijeloj toj priči je što je on sretan i zadovoljan. Druži se s prijateljima, s djecom normalno komunicira, samo kaže ona: „Meni ne prilazi i ne obraća mi se.ˮ Što reći? Nešto je u tom receptu očito pogrešno.
Stvarna promjena
Promjene nastaju iznutra. Dolaze iz ljudskoga razuma i srca. Promjena ne nastaje iz prijetnje, kazne. Promjena nastaje iz odluke da to kako sada živim i što konkretno radim želim kod sebe promijeniti. „Jaˮ želim. Bez te odluke sve drugo može biti samo prividna promjena. Doslovno. Drugi može reći: „Ma, odradit ću to samo da mi ne kuka, ne ljuti se, da ga ne moram poslije trpjeti.ˮ No, sam u tome ne vidi dublji smisao niti time nastaje dublja promjena. Već u nekoj sljedećoj situaciji, napravit će, ponovit će ono za što smo bili sigurni da „smo gaˮ promijenili.
Sjećam se kako mi je jedan klijent, u svojim pedesetim godinama, ispričao iskustvo iz svoga djetinjstva. Otac i majka su imali klimav brak u kojem je majka veliki dio energije ulagala u „dovođenje tate u redˮ. On i mlađa sestra tu su bili u drugom planu. Za sve njihove dječje nestašluke majka je uvijek imala istu metodu i govorila bi im kako se trebaju smiriti, boje učiti, bolje slušati i sve drugo što roditelji i inače govore jer ukoliko to ne budu radili „mama će im umrijetiˮ. U odrasloj dobi kada gleda na to razdoblje svoga života, govori s dosta tuge. Osjećaj krivnje i straha bio je stalno prisutan. Prijelomni trenutak je bio kada je u pubertetu, tada već kao sedamnaestogodišnjak, na njezina upozorenja o tome ako ne bude radio ono što mu ona kaže da će ona umrijeti, iz sebe izbacio krik onoga bespomoćnog djeteta i rekao: „Majko, umri!ˮ Na njegovu izrazu lica i dok to priča vidjelo se jedno rasterećenje. Naravno, tko bi poželio smrt svojoj majci – nitko, pa ni ovaj muškarac. To nije bila želja za smrću majke, već krik očajnika za prekidom emocionalnoga ucjenjivanja koje možda jedno vrijeme i uspijeva kontrolirati druge oko sebe, no dugoročno kida i ruši sve zdrave poveznice koje su temelj za obostrano uvažavanje i prepoznavanje potreba i drugoga. Zar nam je tako teško drugoga prihvatiti? Prigrliti ga takvim kakav je? Koliko muke imamo sa sobom u nastojanjima da drugoga mijenjamo. Koliko samo muke nanesemo drugima tijekom naših pokušaja da ga „učinimo boljimˮ. Naravno, postoje neke iznimne situacije kada ne smijemo tolerirati ponašanje svoga bližnjega, ili sebe, kao što su ovisnosti… ili bilo koji grijeh. No, iza toga se opet nalazi čovjek. Ona ljudska duša koja sigurno u sebi ima i dosta dobroga za ponuditi. Pronađimo nit dobrote u drugome i s njom se povežimo. Oboma će nam biti bolje. To je dobar početak promjene. Za oboje.
