Neke su stvari moguće samo u Bosni i Hercegovini. Upravo mi je ta misao pala na um kad su me jednom prijatelji iz SAD-a zamolili da objasnim ustrojstvo ove države. Kako to objasniti i odakle uopće započeti? Našao sam se u identičnoj situaciji iz jednoga vica koji kaže kako je neki čovjek ulovio zlatnu ribicu koja mu reče da će mu ispuniti bilo koju želju ako je pusti. Čovjek zatraži da mu sagradi cestu od Europe do Amerike. „To je nemogućeˮ, objasni ribica. „Ima li nešto lakše?ˮ „Pa, eto, daj mi moć razumjeti žene.ˮ Ribica se na trenutak zamisli i reče: „Ok, vratimo se prvoj želji. Hoćeš li cestu s dvije ili četiri trake?ˮ
Pretpostavljam da bi se ova zlatna ribica također vratila prvoj želji kad bi druga želja bila objasniti ustrojstvo BiH i što BiH, ustvari, želi. U ovoj je zemlji lakše živjeti, nego je razumljivim i logičnim riječima objasniti. A evo zašto: BiH je država s dva entiteta – od kojih je jedan Republika Srpska u Republici BiH, a drugi Federacija BiH u Republici BiH – u kojima žive tri ravnopravna naroda i Ostali. Od tri konstitutivna naroda jedan ima svoju Republiku Srpsku u Republici BiH dok u Federaciji BiH Republike BiH mnogobrojniji konstitutivni narod pokušava u sebe „utopitiˮ malobrojniji konstitutivni narod, bez obzira na to što je ovaj najmalobrojniji narod u vrijeme zadnjega rata bio prvi napadnut i što se prvi organizirao u obrani države BiH. Država ima tri predsjednika od kojih jednoga ne zanima BiH kao država nego samo interesi Republike Srpske, a drugi je uspio više od jednoga desetljeća „udomitiˮ trećega člana Predsjedništva kojega tako ne zanimaju interesi naroda na osnovu kojega je izabran. U Ustavni sud BiH pribrojena su i tri nedržavljana BiH koja trebaju štititi interese tuđe države, a koja je već pod njihovim protektoratom u vidu institucije „Ureda visokog predstavnikaˮ koji, s vremena na vrijeme, odglumi antologijsku scenu Aleksandra Velikog i Gordijevog čvora. Ali u BiH sve mora biti različito od drugih tako da je drukčija i ova verzija priče: Stvarni Aleksandar Veliki je mačem presjekao čvor, dok ga ovi naši „Aleksandriˮ koji nisu „Velikiˮ ali jesu „Visokiˮ zasjeku zakonima koji ga još više zamrse i to toliko da bi se postidio i sam Gordije. Svaki od tri naroda imaju svoju vjeru koja se katkada stavi u službu politike. Nadalje, svaki narod ima svoj teritorij, poštu, elektroprivredu, telekom itd. tako da su formalne granice države kao i sama država puka formalnost. Državna himna ima melodiju ali nema nijednog stiha što omogućava da svatko sebi piše riječi. I kad bismo ovdje još pribrojili more drugih zemljopisnih i povijesnih razilaženja, lista bi bila beskonačna. Je li ovo sve jasno nama – a ne samo strancima – premda je ovo tek vrh bosanskohercegovačke društveno političke piramide? I ima li sve ovo ikakve logike? Ima, ali onoliko koliko je ima u još jednom vicu: Jedan čovjek kopa kanal, a drugi ga odmah zatrpava. Prolaznik se čudi i govori da to što rade nema logike. Kaže ovaj što zatrpava: „Ima logike, ali nema trećeg radnika da položi kabel!ˮ
A posebna je priča službena zastava BiH koja se potpuno uklapa u ovu našu bosanskohercegovačku uhodanu političku shemu koju neki eufemistično nazivaju „Bosanski lonacˮ. Ako nekad budete gostovali u nekom kvizu, dobro je da odmah naučite kako je BiH jedina država na svijetu koja je u dvadesetom stoljeću mijenjala svoju zastavu četiri puta (brojem: 4), a svaki novi dizajn zastave uopće nije bio povezan s prethodnim. Ova naša najnovija zastava je, kao i sve drugo ovdje, nametnuta. Kakva će biti zastava BiH, odlučio je na današnji dan 4. veljače 1998. jedan od „bosanskih Aleksandara Visokihˮ Španjolac Carlos Westendorp. Treba li uopće spominjati da je to učinio zato što to nisu ni mogli ni željeli učiniti konstitutivni narodi? A zašto? Pa zato što bosanski Hrvati i Srbi, kao pripadnici hrvatskoga i srpskog naroda, već imaju svoje vlastite stoljetne zastave, a Bošnjaci su u vrijeme zadnjega rata dizajnirali svoju zastavu s ljiljanima prvoga bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića iz 14. stoljeća, tako da su i njihovi ljiljani na zastavi stoljećima stari. Ali, ipak bi trebala biti jedna zastava za jednu (!) državu, misle stranci u BiH, pa su raspisali natječaj za prijedlog zastave a dizajneri se odmah dali na posao. I, voilà! Imamo zastavu tamnoplave i žute boje, s trokutom koji simbolizira BiH i tri konstruktivna naroda na kojoj se nalazi devet zvjezdica koje simboliziraju Europsku uniju u kojoj, kako su stvari od pamtivijeka stajale i još uvijek čvrsto stoje, BiH nikad neće imati svoju stolicu, baš kao što ni ova zastava nikad neće imati svoju BiH. Jer, zastava nije pitanje lijepoga dizajna nego osjećaja i to stoljećima prokušavana i kaljena, koji samo kao takav može ljude oko sebe povezati i ujediniti. Kad smo već kod dizajna, nikad mi nije bilo jasno zašto su odabrali baš ovaj dizajn pun oštrih kutova. Kad bismo je isprintali u 3D formatu, morali bismo se posjeći čim bismo je uzeli u ruke.
Svaka zastava, pa tako i ova četvrta zastava BiH, ima određenu simboličku vrijednost. Činjenica je da se ne mora voljeti, jer nitko nikoga ne može natjerati da nešto zavoli. Ali svi mi ovdje trebamo i moramo poštovati zastavu države BiH jer nas ona u ovom trenutku povijesti simbolizira – htjeli mi to ili ne. U tom smislu, poštenije bi bilo ne isticati je na svakom mjestu nego je isticati kao simbol prkosa i teritorijalnoga markiranja (sve kod nas poprimi kad-tad ovu funkciju). A upravo se to ovdje svakodnevno događa. Da je to tako, sama za sebe govori činjenica kako pojedinci državnu zastavu istaknu gdje god stignu bez ikakvoga osjećaja poštovanja prema njoj i onda je ostave da mjesecima pa i godinama leprša pocijepana i iscijeđena kao neka nedefinirana krpa koje se više ne plaše ni ptice. Očigledan je primjer ova zastava BiH na naslovnoj fotografiji ovoga članka koja je istaknuta iznad Bradine u samom podnožju planine Bitovnja. A to nije lijep prizor niti to naša zastava zaslužuje. Stvar je tako jednostavna: ako već postavljaš zastavu i gdje joj je mjesto i gdje joj nije mjesto, onda budi odgovoran i pobrini se da je i zamijeniš kad dođe vrijeme za to. A ako to ne želiš, onda nemoj od zastave svoje države činiti ruglo, jer to isto činiš i od svoga domoljublja.
Da, čudna je ova zemlja i teško razumljiva, ali isto toliko i još više lijepa, plodna i darežljiva. Svi se možemo složiti kako njezina zastava ne može biti samo stvar dizajna nego duše svih konstitutivnih naroda koje bi trebala predstavljati. Ako je povijest učiteljica života, onda možemo biti sigurni da se ovdje nikad neće roditi jedna takva, svima nama zajednička, zastava koju bismo mogli barem upola voljeti onoliko koliko volimo zastave svojih naroda. Međutim, ova zastava je trenutno zastava naše države i kao takvu trebamo je poštivati. Ako se pokaže da nas sve kao različite narode usmjeruje u dobrom pravcu, trebamo je čuvati. A ako se pokaže da nas zastranjuje, trebamo je korigirati i usmjeriti u dobrom pravcu. I to ne zbog nje, nego zbog samih sebe.
