Početna stranica » Nevolje s crkvenom umjetnošću

Nevolje s crkvenom umjetnošću

5 min

“Teolog koji ne voli umjetnost, pjesništvo, glazbu, prirodu, može biti opasan. Sljepoća i gluhoća prema lijepom nisu nipošto sekundarne. To se nužno odražava i u njegovoj teologiji.” Papa Benedikt XVI.

Muke s Raspećem u Vitezu. Na Veliki petak 30. ožujka 2018. crkva sv. Juraja u Vitezu „izgubila” je jedno vrsno suvremeno umjetničko djelo: monumentalno Raspeće (v. 300 cm), izrađeno u drvu (korpus bez križa), kipara Mile Blaževića iz Zagreba. Dovršeno je i postavljeno na apsidalnom zidu crkve 2011. godine. Nesumnjivo umjetnički vrijedno djelo renomiranoga kipara iz Zagreba koji je u Bosni Srebrenoj uradio više zapaženih djela sakralne umjetnosti, uglavnom u bronci, među kojima i poznati Ramski križ. Viteška crkva je brižno i promišljeno uređivana da bi svojim umjetnički oblikovanim interijerom u punom sjaju dočekala proslavu 150. obljetnice osnutka župe u listopadu 2011. godine. Crkva je izgrađena 1906. u duhu historicizma po projektu uglednog arhitekta Josipa Vancaša. Skroman prvotni liturgijski i likovni inventar, bez zapaženih umjetničkih ostvarenja, odraz je tadašnjih kulturnih i životnih prilika vjernika i njihovih pastira. Bilo je to u duhu pučke pobožnosti toga vremena, bez istaknutoga umjetničkog djela, ali s pučki dopadljivom likovnošću. Tako je bilo nekad. Danas oblikovati duhovnost vjernika na neumjetničkom likovnom izrazu nije u skladu s dobrim duhom dvomilenijske likovne tradicije kršćanstva.

Ozbiljan umjetnički iskorak u viteškoj crkvi dogodio se u razdoblju pred obljetnicu 2011. godine. Pozvani su eminentni umjetnici da daju svoj doprinos. Korak po korak prostor je dobivao novi izgled. Opći plan uređenja interijera povjeren je vrsnom arhitektu Zlatku Ugljenu, a likovni umjetnici su svojim djelima zaokružili zacrtani plan. Slikar Josip Biffel u tehnici mozaika izradio je dva okrugla medaljona s prednje strane svetišta, Đuro Seder dva vitraja u svetištu, a ispod njih je postavljeno Raspeće Mile Blaževića, puna plastika u drvu. Vitraje u lađi izradila je Blaženka Salavarda, a tri desetljeća ranije Kruno Bošnjak Put križa, reljefi u bronci. Već sama imena umjetnika, koja je pozvao tadašnji župnik fra Marko Kepić, bila su jamstvo da će crkva sv. Juraja na svoju obljetnicu zablistati u punom sjaju. I bilo je tako. Župljani Viteza mogu biti sretni jer su dobili sakralni prostor koji zrači skladom, kreativnošću i snagom likovnih ostvarenja. To je ovu crkvu svrstalo među najbolje estetski uređene u Bosni Srebrenoj. Postignut je vrhunski sklad interijera, niti jedan detalj se ne izdvaja, i boje zidova, i dizajn oltara, ambona i klupa – sve je estetski i duhovno uvezano u jednu stamenu cjelinu. Upravo za molitveni spokoj i mir duše! A onda, nakon svega, dogodi se nešto neočekivano – uklanjanje Raspeća odlukom aktualnoga župnika.

Bura oko Dulčićeve freske u Splitu. Da nevolje s umjetnošću nisu samo specifikum viteške crkve sv. Juraja, pokazuje zanimljiv primjer borbe za ostvarenje jednoga od najboljih djela suvremene sakralne umjetnosti u Hrvata, freske Krist Kralj, slikara Ive Dulčića (1916. – 1975.) u franjevačkoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, izvedene 1959. godine. Ubrzo nakon izgradnje crkve 1937. razmatrano je likovno uređenje interijera. Prema odluci franjevaca 1941. planirana je izvedba velike oltarne pseudobarokne kompozicije. Talijanske vlasti zabranile su izvedbu zbog političkih razloga. Ispalo je to providnosno jer bi ta „kič-komozicija” možda i danas „ukrašavala” crkvu. Povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj (1922. – 1998.) svojedobno je poručio franjevcima: „Svaki dan ne recitirajte, nego pjevajte Te Deum, zahvaljujući Bogu što ta zamisao nije ostvarena.” Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća za gvardijana je došao fra Stanko Romac. Odlučio je ostvariti ono o čemu se već dugo razmišljalo – oslikati veliki zid iza oltara. Pozvan je dubrovački slikar Ivo Dulčić. On je najprije ponudio idejnu skicu uskrsloga Krista na središnjem dijelu zida iza velikoga oltara, dok je fra S. Romac na cijeloj velikoj plohi zida želio Krista koji izrasta iz zemlje Hrvatske i uzdiže se prema nebu. Nakon višemjesečnoga razmišljanja Dulčić je prihvatio i izradio novu idejnu skicu koja je dana na uvid slikaru i povjesničaru umjetnosti Ljubi Babiću, Dulčićevu profesoru. Babić se pismom izjasnio 1958. napisavši da je njegov „zahvat kod rješavanja tog zadatka pozitivan, jer nije samo ta idejna skica po svom shvaćanju originalna, već se u njoj našao sretan odnos između crkvene tradicije i suvremenih likovnih nastojanja”. Više nije bilo dvojbe. Fra Stanko je dobio zeleno svjetlo također i na kapitulu Provincije. A onda se javila jaka skupina osporavatelja nastojeći pod svaku cijenu zaustaviti realizaciju. Štoviše, ne uspijevajući u tome, obratili su se na najvišu instancu: tužili su gvardijana u Rim vatikanskoj Kongregaciji za nauk vjere. Ni fra Stanko nije mirovao. Skupio je potrebnu dokumentaciju i ocjene likovnih stručnjaka i poslao ih u Rim. Nakon što su proučili stvar, iz Kongregacije je stigao jasan odgovor: Neka se freska radi. I tako je od 17. travnja do 24. srpnja 1959. izvedena monumentalna freska na čak 200 četvornih metara zida. Smatra se stožernim simbolom i međašem moderne hrvatske sakralne umjetnosti.

Vezano za gospara Dulčića zanimljivo je spomenuti da ni kod franjevaca u samostanu sv. Ante u Sarajevu, sredinom 1960-ih, prijedlog da on radi vitraje – nije prošao. Odlučili su stoga upitati Ljubu Babića za savjet. U svom odgovoru Babić im svesrdno preporuči nikoga drugog doli Ivu Dulčića! I tako gospar Ivo dođe u Sarajevo. Danas su njegovi sjajni vitraji vrhunski umjetnički znak crkve sv. Ante.

U cijeloj ovoj priči o tim nevoljama ima razlika. Za uklanjanje Raspeća u Vitezu nije se osjetila potreba pitati za mišljenje nekoga kakav je Ljubo Babić, nije se morao tražiti pravorijek rimske Kongregacije – bilo je dovoljno postaviti malu bauštelu s nekoliko radnika i – Raspeće je maknuto! A to se, neka bude zapisano, dogodilo u Bosni Srebrenoj na Veliki petak ljeta Gospodnjega 2018.