Danas se u svijetu puno govori o sreći. Kažu da je najbitnije da je čovjek sretan pa mu nude razne proizvode pomoću kojih mu obećavaju da će to i biti. Reklamni plakati su puni nasmijanih ljudi, društvene mreže služe kako bi pokazale svu ugodu života. Sve je usmjereno na čovjeka i njegove potrebe, a ljudi nikada nisu bili nezadovoljniji. Kako toliko „sreće” može izazvati toliko nezadovoljstva? Što doista znači biti sretan?
Vjerujem kako na kraju svatko za sebe mora sam naći odgovor, baš kao što ga je pronašla Simona Nováková, mlada djevojka iz Slovačke. Prije nego kažem nešto više o Simoni, dopustite mi da Vas pitam jeste li ikada zahvalili na tome što imate zdrave ruke, noge? Na zdravom vidu i samostalnom kretanju? Ili, još važnije, jeste li ikada zahvalili na onome što nemate, na svojim „nedostacima”? Ukoliko niste, možda vam Simonino životno svjedočanstvo pomogne vidjeti na čemu bi ipak trebali zahvaliti.
Simona ima 28 godina i rođena je s prirođenim oštećenjem vida. Diplomirala je prijevod i tumačenje engleskog i ruskog jezika 2016. godine na sveučilištu u Prešovu. Sudjelovala je i u programu Erasmus za razmjenu studenata. Nakon završetka studija, u potpunosti je izgubila vid. Trenutno boravi u zajednici Svjetlo Marijino u Međugorju.
Navedene informacije samo su djelić onoga što je Simona prošla i što ju je formiralo da na život gleda kao na blagoslov, a svaki trenutak daruje drugima. Kada je potpuno izgubila vid, prolazila je kroz nutarnje borbe. Kaže kako je tada shvatila koliko je njena vjera slaba i da joj je to pomoglo „upoznati jedinog Boga koji daje mir, radost i smisao života”.
„U teškim trenucima ponavljala sam Božju riječ u srcu, odlazila sam spavati s njom i ustajala sam s njom. Božja riječ počela je mijenjati moje srce i nakon nekoliko mjeseci mogla sam ne samo oprostiti Bogu što je dopustio da potpuno oslijepim, nego sam svoju sljepoću s radošću prihvatila.”
Simona je odrastala u vjerničkoj obitelji koja joj je uz prijatelje bila veliki oslonac u životu. Budući da su postojale posebne škole za slijepu i slabovidnu djecu, a koje su bile daleko od njezina mjesta življenja, Simona je bila u internatu. Kao sedmogodišnjoj djevojčici to joj je bilo teško razumjeti, međutim, rado se sjeća osnovne škole zbog lijepih prijateljstava. Tijekom srednje škole, često je slušala o Međugorju koje je željela posjetiti, zato je štedjela je novac od stipendije kako bi ostvarila svoj cilj. Za vrijeme studiranja, tijekom ljetnih praznika, dolazila bi na jedan mjesec u Međugorje sve do jednoga ljeta kada je osjetila kako bi u Međugorju trebala ostati duže. Napisala je molbu zajednici Svjetlo Marijino gdje je na kraju došla živjeti na godinu dana.
Simona je radost i mir pronašla u prihvaćanju svoga križa. Dok se postupno navikavala na činjenicu da ne vidi, počela je služiti Bogu pomoću jezika koje je studirala. Ovisna je o pomoći drugih ljudi, ali kaže kako se ipak ne oslanja previše na ljude jer smo svi slabi. „Trudim se oslanjati na Gospodina, jer mi uvijek da ono što mi je potrebno i uvijek mi pošalje onoga koga trebam točno u tom trenutku. Gledajući svoj život unatrag vidim da je to činio cijeli moj život i to je razlog da ne posumnjam u Njega.” Simonino svjedočanstvo predanja podsjeća na odlomak iz Ivanova evanđelja (Iv 9, 1-3): „Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«”. I doista, djela se Božja očituju po našim životima. Savršen je samo jedan koji nam u našim nesavršenostima pokazuje veličinu svoje dobrote i ljubavi.
Na pitanje s početka – što doista znači bit sretan? – Simona je odgovorila darujući svima nama poruku: „Želim ohrabriti svakoga tko ima bilo kakvu manu i reći svima da naša radost ne ovisi o našem nedostatku. Moja radost ovisi o mom odnosu s Gospodinom, o tome koliko dopuštam Gospodinu da On bude moja radost. Radost mi neće donijeti ono što vidim, jer sve je to prolazno. Samo Gospodin ostaje, samo se na njega mogu osloniti.”
Simona je dopustila Bogu da se na njoj očituju Njegova djela stavljajući Mu se na raspolaganje svakoga dana. Ona svojim životom živi riječi psalma 139: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna”. Život svakoga od nas dar je bez cijene, a tako često ga potratimo na jeftine stvari. Neka nam Simonina životna priča bude poticaj od sebe uvijek zahtjevati više jer smo Kristovom krvlju otkupljeni i za nebo stvoreni.
