Tisućama godina smo financijski ovisile o muškarcima i bile smo programirane da vjerujemo kako je naša vrijednost kao ljudskih bića u izravnoj povezanosti s tim da imamo muškarca koji se brine o nama. To još uvijek možemo vidjeti u velikim svjetskim religijama gdje je žena stvorena da služi muškarcu. Ženski religiozni moto bio je: trpi, duraj pa ćeš u raj! Ovo je tek jedna misao preuzeta iz ženskih časopisa u kojima se sve više preferira tzv. pojam samosvjesne moderne žene. Samosvjesna žena iz tabloida bila bi ona koja zna što hoće, a to što hoće mora biti u opreci onoga što muškarac ili društvo želi. Samosvjesnoj ženi nije dopušteno pogriješiti, ona je ta koja mora imati sve konce u svojim rukama i koja gazi sve ispred sebe. Ako bi podvrgnula karijeru obitelji, osobito mužu to bi za nju bilo krajnje svetogrdno. Takve žene moraju odbaciti svaki oblik žrtve za drugog, u protivnom se osjećaju iskorištenima. Njihova svijest usmjerena je isključivo prema samima sebi i osobnim ciljevima.
U Bibliji možemo pronaći pralik takve samosvjesne žene u kraljici Izabeli. Nasuprot modernoj samosvjesnoj ženi, kao njen protulik stoji žena prožeta duhom vjere. Možemo je nazvati samosvjesnom ženom ali ljubav prema Bogu njenu svijest usmjerava na dobro bližnjeg. Njena patnja usmjerena je prema nekom cilju. One strpljivo podnose težinu života, neimaštinu, razne poroke svojih muževa – alkohol, kocku pa čak i nevjeru, otuđenost djece od vjere, itd. Takvim ženama često se čudimo i ne prihvaćamo njihov model ponašanja, osuđujemo ga jer on vrijeđa naš ženski ponos. Moderni psiholozi u pokušaju razumijevanja njihove osobnosti služe se frojdovskim dijagnozama neriješenih kompleksa dok ih okolina smatra beskarakternim patnicama.
Za suvremenu ženu sveta Monika, sveta Rita, blažena Ana Maria Taigi, sveta Elizabeta Portugalska, blažena Izabella Canori Mora i mnoge druge, bile bi žene s manjkom ljubavi prema sebi, bez dostojanstva i karaktera. Svijest koja nije prožeta istinskim duhom vjere uvijek podcjenjuje žrtvu ljubavi. Čovjek ima pravo na život, posao, radost i mir, ali ima i temeljno pravo koje mu nitko ne može oduzeti, ni po koju cijenu: pravo da podnosi vlastitu bol, da smislom ispuni i prividno uništen život. Trpljenje ne predstavlja bilo kakvu mogućnost, nego sposobnost za vrhovnu vrijednost, ono je prigoda da značenju života podari najveću puninu (V. Frankl). Žrtva iz ljubavi prema Bogu i bližnjem preobražava, ona ne ostaje jalova. Krist nam je to najbolje pokazao svojim primjerom žrtve na križu. Ipak, razmišljajući o patnji i žrtvi za drugog moramo razlikovati smislenu patnju koja proizlazi iz ljubavi i patnju koja proizlazi iz straha i nemoći, kojoj su mnoge žene danas sklone osobito u bračnom životu. Papa Franjo upozorava na takav poguban oblik patnje kada kaže da je rastava braka ponekad moralni imperativ (Kan. 1153). Ondje gdje vlada nasilje u obitelji, svađe, nerazumijevanje i ponižavanja ne može se graditi skladan odnos. Nažalost, u našoj okolini, osobito ruralnim sredinama, mnoge žene su žrtve vlastite patnje koja je za njih postala prirodno stanje. Možemo reći da u odnosu na modernu samosvjesnu ženu, takve žene žive nesvjesno i besciljno, pa onda ni njihova žrtva koju podnose, ne donosi plod.
I dok jedne odbacuju svaki oblik žrtve, druge se s njom poistovjećuju ne primjećujući Božju milosrdnu ljubav koja ih može osloboditi vrtloga tuge i besmisla. Gertrud von Le Fort kaže kako je svaka patnja na zemlji posvećena ljubavlju Božjom. No, nije svatko i u svakoj situaciji pozvan biti poput svete Monike, ali svi smo pozvani pokušati i ne odustajati lako od posvećenja sebe i bračnog druga, djeteta, prijatelja. Samosvjesna žena je mudra, iz ljubavi prema Bogu crpi snagu za nošenje vlastitog križa. Noseći svoj križ ne očajava nego surađuje s milosnim Božjim planom spasenja svoga bližnjega i same sebe.