Nepoznati Bog kojega bi u današnje vrijeme trebalo navijestiti, zapravo je treća božanska osoba – Duh Sveti. U svomu romanu iz 1891. godine Là-bas (hrv. Tamo dolje), napisanu nakon iskustva obraćenja, Charles Marie Georges Huysmans (1848. – 1907.) govori o dubokome padu (dekadenciji) tadašnjega društva u kojemu su trend postala okultno-sotonistička tajna društava. Na kraju romana Huysmans pred čitatelje stavlja lik eremita Carhaixa koji se povlači u zvonik crkve i usrdno moli za dolazak Duha Svetoga. Samo u Duhu Svetomu vidi Huysmans lijek protiv okultnoga koje rastače Zapad.
Duh Sveti? Tko je on uopće? Neka je vjeroučiteljica krizmanicima postavila upravo to pitanje: Tko je Duh Sveti? Jedan odgovor je glasio da je ptica, drugi da je golub. Ali ne treba nas čuditi nepoznavanje Duha Svetoga kod današnjih generacija mladih kada ga se i u suvremenoj teologiji naziva „nepoznatim Bogom”. Čini se zapravo kako je Duh Sveti nekako uvijek bio velika nepoznanica kršćanima. Zar se nije i apostol Pavao čudio Efežanima: Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? Oni će mu: Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti (Dj 19,2). Žalosno je, ali istinito: treća osoba Presvetoga Trojstva u redu imenovanja (misli se na znak križa: U ime Oca…, op. a.), Duh Sveti, ujedno je i posljednja u spoznaji i štovanju kod kršćana, kaže Jean-Joseph de Gaume u svojoj knjizi o Duhu Svetomu te nastavlja: Ovaj duboki zaborav, recimo to onako kako i jest, ova općenita nezahvalnost predstavlja neku vrstu kalvarije Duha Svetoga. Toliki zaborav, pored tolike egzistencijalne važnosti za kršćanstvo?!
Sveti Bazilije Veliki, teolog Duha Svetoga, kaže na jednome mjestu otprilike ovako: Duh sve stvara: spusti li se na carinika, on postane evanđelist (Matej); siđe li na progonitelja, taj postane navjestitelj Riječi (Pavao); dođe li na zatajnika, od njega učini onoga koji će prvi posvjedočiti njegovu ljubav (Petar).
Izlišno bi zapravo bilo dokazivati neizmjernu važnost treće osobe Presvetoga Trojstva! Ali od vremena prvoga zanesenjačkog pokreta (montanizma) u povijesti Crkve u 2. stoljeću, koji je pokrenuo na kršćanstvo obraćeni poganski svećenik Montan, a koji sebe smatraše „vjesnikom i prorokom Duha Svetoga”, Crkva kao da je ostala rezervirana prema trećoj božanskoj osobi.
Novi macedonijanizam
Taj zaborav, ta stranost Duha Svetoga i rezerviranost Crkve prema njemu imaju dakako dalekosežne posljedice. U vrijeme sv. Atanazija Velikoga (296. – 374.) krivovjerci su najžešće osporavali božanstvo Duha Svetoga zbog čega ih on naziva „pneumatomasima”, tj. onima koji se bore protiv Duha Svetoga. Danas možda nećemo baš naći onih koji Duhu Svetomu osporavaju božanstvo, ali ćemo svakako naći onih koji u teologiji, pastoralnoj praksi i molitvenome životu minimaliziraju njegovu ulogu i važnost. Thomas Colyandro to naziva „neomacedonijanizmom”, po heretičkome biskupu Macedoniju. Taj suvremeni neomacedonijanizam čini da Crkva bude nevjerodostojna u svijetu, da se ne obnavlja i ne pomlađuje, ne posvećuje.
Katolički karizmatski pokret, tj. Obnova u Duhu Svetomu ima veliku zaslugu što se trudi kako Duh Sveti ne bi ostao zaboravljeni Bog, ali isto tako i sramotu što svoj identitet traži u protestantskim pentekostalnim tradicijama umjesto u katoličkim
Parafrazirajući jednu izreku sv. Jeronima, mogli bismo reći kako se bez Duha Svetoga uvijek iznova u povijesti kršćanstva i Crkve događa da imamo posvjetovnjačene klerike i poduhovnjačene laike. Sv. Jeronim je siguran: i jedni i drugi uništavaju Crkvu. Opasnost minimaliziranja ili zaborava Duha Svetoga uočio je u novome vijeku prvi „prorok Duha Svetoga” i marijanski svetac Louis-Marie Grignion de Montfort (1673. – 1716.), koji Mariju i Duha Svetoga smatra protagonistima posljednjega vremena. Pater Andrea D’Ascanio, kapucin, primjećuje kako suvremeni teolozi općenito preferiraju ne zadržavati se na toj Montfortovoj tematici. Tek što je bio zaređen za svećenika, sanjao je o formiranju jednoga marijanskog društva Duha Svetoga, kako doznajemo iz jednoga njegova pisma iz 1700. godine. Za to društvo Montfort je kasnije napisao i statute. Nažalost, sve je ostalo na neuspjelome pokušaju jer to društvo nikada nije istinski zaživjelo, zbog čega ga se i naziva „prorokom Duha Svetoga”, dakle onim kojemu je Providnost odredila tek proročki ukazati na Nepoznatoga Boga.
Apostolka Duha Svetoga
Daljnji važan, dapače možda i presudan, pokušaj borbe protiv zaborava i minimaliziranja Duha Svetoga dogodio se u Italiji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Zaslužna za to bila je talijanska redovnica i mističarka Elena Guerra (1835. – 1914.) za koju je papa Ivan XXIII., koji ju je i proglasio blaženom 1959. godine, rekao kako joj je Providnost odredila biti apostolkom štovanja Duha Svetoga u naše vrijeme. Elena Guerra je od ranoga djetinjstva gajila osobito pobožnost Duhu Svetomu. Kako bi senzibilizirala suvremenike za Duha Svetoga i proširila njegovo štovanje, napisala je dvadesetak knjiga i brošurica o trećoj osobi Presvetoga Trojstva, osnovala redovničku kongregaciju Sestara oblatkinja Duha Svetoga te osmislila program sveukupne obnove Crkve i svijeta u Duhu Svetomu pod nazivom „univerzalni cenakul”. Učinila je ujedno sve kako bi tu inicijativu prihvatio papa Leon XIII. kojemu je napisala 13 programatskih pisama s tematikom obnove u Duhu Svetomu. Na njezinu je inicijativu papa Leon XIII. 20. stoljeće posvetio Duhu Svetomu i napisao prvu papinsku encikliku Divinum illud Munus (1897.) posvećenu Duhu Svetomu u povijesti kršćanstva. Zbog toga ju Beate Beckmann-Zöller ubraja u „žene koje su pokretale pape” na djelovanje.
S boli ustvrđuje blažena Elena kako je širenje slobodnoga zidarstva, modernizma, antiklerikalnih i antipapinskih struja, ideologija materijalizma, nepokretnost i mrtvilo u religioznome životu Crkve, rigidni moralizam i pretjerani ritualizam posljedica zaborava i minimaliziranja značenja Duha Svetoga. Govorila je: Ako Crkva u svomu vremenu ne uspijeva ispuniti poslanje obnove „lica zemlje”, to je samo zbog toga što ne živi u atmosferi dvorane Posljednje večere i Duhova. Čudila se što je pobožnost prema Duhu Svetomu – jedina koja je božanski ustanovljena, kako ona kaže, budući da su Marija i apostoli od Uzašašća Gospodinova do Duhova devet dana žarko molili da Isus pošalje Duha Svetoga – tako malo prisutna među kršćanima. Isticala je kako svijet i Crkva trebaju sveobuhvatnu obnovu u Duhu Svetomu, i to danas više nego ikada. Govorila je da se moramo vratiti Duhu Svetomu kako bi se on vratio nama, kako himan Veni Creator Spiritus mora postati uvriježen među nama kao Ave Maria.
Pomalo provokativno je znala pitati: Zar su od duhovskoga čuda samo prvi kršćani trebali ubrati najsvetije plodove? Pri kraju života, međutim, mora povući sljedeću bilancu u svome duhovnom dnevniku: Postoji samo malo odjeka i umjesto gorljivosti… nailazim na hladnoću. O, vječna i najslađa božanska Ljubavi, ne znam što bih više za tebe učinila! Ako hoćeš više i bolje, ili mi pomozi ili nađi nekoga tko će ti bolje služiti! Elenino poslanje suvremenici nažalost nisu shvatili, niti njezino djelo nastavili. Osim pape Leona XIII. i Ivana XXIII. nitko u katoličkome svijetu nije nastavio graditi obnovu u Duhu Svetomu na onome što je Duh Sveti po njoj započeo. Katolički karizmatski pokret, tj. Obnova u Duhu Svetomu ima veliku zaslugu što se trudi kako Duh Sveti ne bi ostao zaboravljeni Bog, ali isto tako i sramotu što svoj identitet traži u protestantskim pentekostalnim tradicijama umjesto u katoličkim.