Za Crkvu je važno da zna da pred sobom ima riječ Božju, sveti tekst. Samo sveti tekstovi objavljuju smisao života, zato ga moramo učiniti bliskim svakom vremenu. To se događa u Crkvi koja ima tradiciju svoje vjere. Tradicija na svoj način cjelovito prenosi riječ Božju, koju su Krist Gospodin i Duh Sveti povjerili apostolima (usp. Dei Verbum 9). „Zahvaljujući aktualizaciji Biblija pojašnjava mnoge suvremene probleme, kao što su: pitanje službi, dimenziju zajedništva u Crkvi, preferencijalno opredjeljenje za siromahe, teologiju oslobođenja, situaciju žena” (Tumačenje Biblije u Crkvi IV.A.2), tj. postaje temeljnim dokumentom vjere i života dostojnoga čovjeka.
Crkva nije izvan svijeta. Crkva je u svijetu. I to današnjem. Koliko Crkva aktualizira Božju riječ za sebe, toliko je ona aktualizirana za današnji svijet. Odgovornost Crkve pri tome je velika jer postoji opasnost zastranjivanja i posredovanja lažne riječi. Situaciju u kojoj je suvremeni svijet i koju biblijski tekst osvjetljava ili dovodi u pitanje čine i vrednote „poput prava osobe, zaštite ljudskoga života, očuvanje prirodnoga okoliša, čežnje za sveopćim mirom” (Tumačenje Biblije u Crkvi IV.A.2). Naš je zadatak da iz punine značenja biblijskoga teksta izvučemo one elemente koji pomažu „razvoju sadašnje situacije na plodan način, sukladan spasenjskoj Božjoj volji ostvarenoj u Kristu” (Tumačenje Biblije u Crkvi IV.A.2).
Za razumijevanje riječi Božje u Svetom pismu potrebno je poznavati nakanu ljudskoga auktora (DV 12). Zašto? Jer je teološka misao puna tema koje su, premda čuvaju biblijsku terminologiju, modificirale svoj smisao: dovoljno je misliti na vjeru, pravednost Božju, milost, na pavlovski binom tijelo i duh, na ambivalentnost ljubavi… Sigurno, nema totalnoga razilaženja između biblijskoga poimanja i onoga teološkog. Doduše, ona zadržavaju više-manje široku srodnost, ali upravo ova pokriva ili prikriva razlike i dovodi tako do pogrešnoga razumijevanja. Možda bismo se usudili ustvrditi da lom današnjega europskog kršćanstva određuje različiti način tumačenja bitnih pojmova biblijskoga jezika.
Stoga je važno vraćati se neprestano tekstu, iznad stečenih hermeneutskih naslaga; pronaći samu stvar teksta smještajući ga u onaj svijet značenja u kojemu je stekao i može ponovno steći razumljivost.
Koliko Crkva aktualizira Božju riječ za sebe, toliko je ona aktualizirana za današnji svijet. Odgovornost Crkve pri tome je velika jer postoji opasnost zastranjivanja i posredovanja lažne riječi
Riječ Božja interpelira savjest, okreće se pojedinoj osobi i traži obrazloženje (usp. 1 Pt 3,15) i obraćenje (usp. Mk 1,14-15). Nije dosta za njezino shvaćanje učiniti od nje aktualizaciju u općim terminima današnjega čovjeka (npr. spasenje) i onda taj termin pokrenuti nekim interesom (političkim, ekološkim, feminističkim…). Uzmimo dakle termin spasenje jer je on u dinamičnoj perspektivi zajedništva s Bogom (usp. DV 2) drugo ime da se kaže posljednji smisao ljudskoga postojanja u njegovom potpunom ostvarenju. Gdje? Kako?
Riječ Božja nas dostiže u Bibliji. Biblija je kulturni događaj. Ona je bitno in cultura(m). Od te interpretacije moramo načiniti most do oblikovanja „lokalne” kršćanske kulture u svim dimenzijama ljudske egzistencije kao što su molitva, rad, socijalni život, običaji, zakonodavstvo, znanost i umjetnost, filozofska i teološka refleksija… (Tumačenje Biblije u Crkvi IV.B).
Ali pri tom treba dostići „ovoga” čovjeka, „ovu” grupu, „ovu” situaciju u životu Crkve koji čine liturgija, lectio divina, pastoralno služenje (kateheza, propovijedanje i biblijski apostolat), ekumenizam i međureligijski dijalog (Tumačenje Biblije u Crkvi IV.C; DV 25). Pri tom kateheta ili propovjednik mora načiniti most između riječi Božje i individualne povijesti sugovornika. To premoštavanje nije gatanje, nego iziskuje znanje. U tom poslu smo upućeni jedni na druge i tako odražavamo različite darove, a isti Duh (usp. 1 Kor 12,4).
