To su ti savjeti koji su djecu često zbunjivali jer su iskustvom učili da drugi i ne cijene takvo ponašanje, nisu uvijek dobrohotni i blagonakloni. Usprkos majčinim savjetima, bilo je onih koji su, uslijed različitih i uglavnom teških životnih okolnosti, razvili razne mehanizme preživljavanja i dolaženja do stvari koje su čeznutljivo primjećivali kod drugih. Također, u školi bi naučili i kako nisu svi jednaki. Razlike su uvijek postojale i djeca su ih uočavala ili ne, ovisno o komentarima odraslih. Ako je učiteljica ili nastavnica protežirala određenu djecu, to su svi, i mali i veliki đaci, odmah uočavali. Ne bi znali pojasniti zašto je to tako, zašto se ona kao odrasla osoba u učionici tako ponaša, ali su osjećali da to nije u redu i bili su zbunjeni.
Biti socijalno odgovoran
Kako od djece načiniti socijalno odgovorne odrasle, da poštuju sebe, ali i druge? Odgajati ih treba na način da imaju pozitivan stav prema ljudskoj prirodi, da se ne otuđuju i da odbacuju ustaljene stereotipe ili vjerovanje da su bolji od drugih, da pripadaju naprednijoj zajednici, da su povlašteni. Međutim, često se dogodi da veliko povjerenje u ljude ostavi duboke rane. Pa i oni najbliži, iz najrazličitijih razloga i interesa znaju pokleknuti i dovesti dijete u situaciju da gleda drugo lice dragih ljudi i ne prepoznaje ih. Biti socijalno odgovorna odrasla osoba značilo bi pridonositi svijetu, ljudima oko sebe, prijateljima, obitelji, suradnicima. Ovo podrazumijeva kreativnost, aktivnost, produktivnost, usmjerenost svih snaga na to da svijet postane bolje mjesto za život. Međutim, u današnjem svijetu potrošačkoga mentaliteta i materijalnoga koje zasjenjuje sve drugo, ljudi često ostaju neispunjeni, neizgrađeni, stres ih načne, postaju cinični, ogorčeni ili čak pohlepni i sebični. S druge strane, uključenost u život zajednice pomaže da se razvije povjerenje prema drugima, smanji depresija i izbjegnu nepoželjne psihičke poteškoće. Ovo je osobito važno danas kad se promatra odnos prema starijima, kad socijalna odgovornost zajednice često pada na ispitu baš zbog odnosa prema ovoj generaciji. Danas se stvari događaju ubrzano i usprkos modernoj tehnologiji ili baš zbog nje, ljudi postaju nevidljivi, nezanimljivi i skloniji tapkanju u mraku i izvrtanju vrijednosti. U životu postoje staklene i plastične čaše. Sva mudrost je u tome da otkrijete koje su koje. Obitelj, prijatelji i zdravlje su staklene čaše. Njih jednostavno ne smijete ispustiti!
Evo jedne priče, slične onoj Andrićevoj pripovijetki o Đuđutu iz Busovače kojega su svi tlačili i iskorištavali, a on nikada nije imao snage oduprijeti se niti podignuti glas za sebe, a kamoli za druge. I kad ga je sveti Petar vratio na zemlju ne bi li se ipak nekako okuražio i ohrabrio, ovaj nesretnik se nikada nije uspio zauzeti ni za sebe ni za druge. Pokušate li nešto učiniti možda nećete uspjeti, no ne pokušate li sigurno nećete uspjeti.
Pakao je već bio popunjen, a ljudi su vani čekali u dugom redu. Đavao je morao zatvoriti vrata i tako spriječiti ulazak novih kandidata. „Ostalo je još jedno mjesto i pripast će najvećem grešniku”, objavi on. „Je li netko od vas možda višestruki ubojica?” Nitko se nije javio, pa on krene ispitivati što je tko zgriješio. Uto spazi jednoga kojega prije nije zamijetio.
„Što si ti zgriješio?” upita ga.
„Ništa, ja sam dobar čovjek, ovamo samo dospio zabunom.”
„Ma, mora da si nešto učinio”, promrlja đavao, „pogreške nam se baš ne događaju, svi koji su ovdje, nešto su zgriješili.”
„Znam to,” reče čovjek, „ali ja sam uvijek bio daleko od svakog zla. Kad sam vidio da ljudi progone jedni druge, ja u tom ludom lovu nisam sudjelovao. Djeca su umirala od gladi, prodavali su ih kao robove, odbacivali su siromahe kao što se baca smeće. Izmišljali su lukavstva kako bi jedni druge varali. Ja sam jedini odolijevao napasti i nisam ništa činio, nikada ništa.”
„Baš ništa?” upita đavao s nevjericom. „Jesi li siguran da si sve to vidio?”
„Da, svojim vlastitim očima!”
„I ništa nisi učinio?” opet će đavao.
„Ništa”, odgovori čovjek.
Đavao se grohotom nasmije: „Uđi prijatelju moj, ovo je mjesto za tebe!”
Gdje je smisao?
U zrelijim godinama ljudi stanu razmišljati o svojoj svrsi, što su mogli učiniti, a što su propustili, mogu li ispraviti pogreške, nadoknaditi propušteno. Psiholog Erikson zaključio je da u srednjim godinama shvatimo da smo mi ono što ostane iza nas. Osobe koje su uspjele „proizvesti” dobre stvari, dobre ljude, jesu generativne osobe, one koje stvaraju i rađaju bilo druga ljudska bića bilo glazbu, kulturu, industriju, umjetnost… Generativnost također uključuje i brigu za one koji dolaze iza nas, buduće generacije. Majda Rijavec u svojoj knjizi Tko su dobri ljudi kazuje: „Osobe s većom generativnošću su bolji roditelji, više su društveno i politički aktivni, manje su depresivni, zadovoljniji su i sretniji u životu.”
Biti dobri jedni prema drugima, osmjehnuti se, pomoći prijeći ulicu, popričati s nekim, poučiti drugoga nekoj vještini; darovati krv, sve su to stvari koje pomažu ili usrećuju. Napraviti nešto korisno, organizirati neku aktivnost, npr. čišćenje zajedničkih površina; prikupiti stvari u dobrotvorne svrhe, biti pokretač kulturnih aktivnosti; staviti cvijeće na novosagrađeni most, oplemeniti svoj okoliš, pomoći onima koji su sami, slabi i nemoćni. „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje?” (Lk 6,32)
Kakva je odgovornost Amerikanaca koji u ime pravde i pravice demoliraju radnje i razbijaju glave jedni drugima? Je li doista sve onako kako su se mediji raspisali? Ili, kao i uvijek ostaje skrivena druga medalja priče i iskustva drugih ljudi o kojima se ne govori. „Jedno samo drvo ne može dugo gorjeti.” Nije sve crno niti bijelo, nego je svaki događaj priča za sebe. Je li ovo doista prilika da se skrene pažnja na rasizam ili se i ovaj događaj iskorištava za političke bodove i obračun s onima na vlasti. Ljudi su u strahu, a strah je plodno područje za manipulaciju. Stoga, panično nasjedaju na orkestrirane vijesti kojima nije cilj smiriti situaciju, nego ju proširiti i prikazati ono što pogoduje tim ciljevima. Drvlje i kamenje baca se na one koji bi trebali uvoditi red i mir i sve što predstavljaju izgubilo je na važnosti. Odjednom se stvara privid da su policajci neki ubačeni elementi koji nisu dijelom zajednice i koji provode neku svoju politiku, a zapravo su i sami službenici. Zločin i kriminal su uzročnici reagiranja policajaca, a ne pripadnost određenoj skupini. Jer, nitko nije toliko slijep kao oni koji ne žele vidjeti, upozoravao je Jonathan Swift, autor Gulliverovih putovanja.
