Događaji na zemlji koje držimo u svome sjećanju i na koje se nadovezuje naša mašta rastresaju nas, a zemaljski užici tako privlače da lako zaboravimo nebo. Da bismo ga se sjetili, Crkva je ustanovila svetkovinu Svih svetih koji su u nebu.
Ima ljudi koji su otišli od nas, nalaze se na drugome svijetu, ali nisu ni u nebu ni u paklu, čiste se da bi mogli doći u nebo. Tim dušama možemo pomoći ako imamo srca i samilosti jer one sebi ne mogu pomoći. Ima mnogo kršćana i čitavih kršćanskih zajednica koje ne vjeruju u čistilište, ali to je dogma Katoličke crkve koju ne treba tajiti niti je se stidjeti, niti o njoj šutjeti. Treba o njoj govoriti najviše iz dva razloga: prvo, da nas taj govor potakne na bolji i pobožniji život, da se čuvamo ne samo teških nego i lakih grijeha pa čak i nesavršenosti jer sveti Bog ne trpi ni sjene grijeha; i drugo, da nas potakne da pomognemo dušama u čistilištu koje prema nama vape poput Joba: “Smilujte se meni, smilujte se meni, barem vi, prijatelji moji” (Job 19, 21).
Narav muka i trajanje
Crkva se nije službeno izjasnila o naravi muka i patnji u čistilištu ali su o tome govorili teolozi, sveci i same duše iz čistilišta.
Sveti Augustin kaže da su muke u čistilištu veće od onih koje su podnosili kršćani mučenici, a sveti Toma Akvinski i sveti Bonaventura, obojica crkveni naučitelji, kažu da su muke u čistilištu iste kao i muke u paklu, samo što će te muke prestati a one u paklu su trajne. Same duše iz čistilišta kažu da su muke u čistilištu veće od bilo koje patnje na ovome svijetu. Patnje nisu svima iste, razlikuju se već prema vrstama grijeha, a sve se postupno ublažavaju što se duša više čisti. Najveća je patnja čežnja za Bogom, kojemu su se patnici približili i sve se više približavaju, ali postoje i osjetne patnje koje duše doživljavaju kao da imaju tijelo.
Crkva se nije službeno očitovala ni o trajanju muka u čistilištu ali su i o tome govorili teolozi, sveci i duše iz čistilišta. Ima duša koje budu vrlo kratko u čistilištu, ali blaženi Henrik Suso kaže da će neke duše u čistilištu ostati sve do svršetka svijeta, do sudnjega dana. Tamo, istina, nema našeg vremena, ono je neko računanje prema našem vremenu. A vrijeme u čistilištu izgleda veoma dugačko.
Potpuno se slažu s voljom Božjom, ne mogu više griješiti, ljube Boga savršenom ljubavlju, tješe ih i anđeli i Blažena Djevica Marija.
Može nam to sve izgledati čudno, možemo se pitati kako se to može uskladiti s Božjim milosrđem koje je beskrajno? Božje nam milosrđe oprašta vječnu kaznu, ali jer ništa nečisto ne može doći pred lice čistog i svetog Boga, tko je makar malo nečist mora se pročistiti u čistilištu.
Možemo li izbjeći čistilište?
Bilo je teologa koji su mislili da svatko mora proći kroz čistilište, pa i najveći sveci, iz jednostavnoga razloga što nitko nije toliko čist da bi se odmah mogao pojaviti pred Bogom. Većina teologa ipak misli da onaj tko se na času smrti ispovjedio, pričestio, primio bolesničko pomazanje i potpuni oprost ide ravno u nebo. Sveta Terezija Avilska rekla je da je uvreda Bogu smatrati da svatko mora ići u čistilište. Sveti Bonaventura rekao je nešto veoma utješno: “Tko umire sa žarkom ljubavlju prema Bogu i dubokim bolnim pokajanjem, ne treba se bojati čistilišta.” Ima načina da izbjegnemo čistilište, molitvom, pokorom i zadovoljštinom za naše grijehe dok smo živi, i oprostima. Moramo pomoći dušama u čistilištu, bit će nam vrlo zahvalne. Ne bi se smjelo dogoditi da poslije smrti, osobito naših najbližih i najdražih, izmolimo za njih samo nekoliko molitava, kratko ih žalimo i zaboravimo. Dušama u čistilištu najviše pomažemo svetim misama, molitvama. Možemo im pomoći svakim našim dobrim djelom, odricanjima i žrtvama koje prinosimo i namjenjujemo za njih. To nam poručuje Dušni dan.
