Ovogodišnje korizmeno vrijeme je baš za sve drukčije od svih do sada. Nedoživljeno u povijesti čovječanstva. Doslovno su zaključane države, gradovi, ljudi i djeca u svojim kućama ili stanovima. Ostat će tako do Uskrsa, a možda i nekoliko mjeseci ili čak godinu.
Zaustavljen je način života na koji su svi naviknuti stoljećima. Postalo je opasno grliti se, rukovati, „tapšati po ramenima”, dodirivati, biti blizu manje od metar udaljenosti. Sve što volimo. Bezbrojni radnici spriječeni su u obavljanju svojih poslova kojima su hranili obitelj. Sve je stalo. Ljudi, automobili, gradski prijevoz, avioni. Zatvorene su trgovine, kafići, kazališta, kina, škole su preseljene u kuće. Prvo su ispražnjene škropionice sa svetom vodom, pa se prestalo pružati „mir” jedni drugima, a potom se moralo odreći i misnih slavlja. Kao i svadbi, sahrana, svih mogućih okupljanja gdje se ne može držati međusobni razmak.
Svi su se jednoglasno i bez pogovora odlučili za očuvanje ljudskih života. Svi su se jednoglasno i bez pogovora odrekli svojih dosadašnjih životnih stilova. Sad se tek vidi kako se živjelo prekrasno, udobno, bezbrižno, gotovo razmaženo
Čak se uvodi i takozvani „policijski sat” kako bi se spriječilo druženje. Cijeli se svijet, gotovo na isti način, u doslovno nekoliko dana, opredijelio za novi način života, prilagođen opasnosti, koju je izazvao nevidljivi neprijatelj, koronavirus i potencijalno smrtnu bolest koju izaziva COVID-19. Učinjeno je to u pokušaju maksimalne zaštite, doslovno kako bi se spasili životi. U nekoliko dana iz kaotičnoga straha cijeli ljudski svijet se organizirano zaustavio u pokušaju kontrole ove nezamislive krizne situacije.
Baš u korizmi
Za sada je svijet stao. Ljudi su u „samoizolaciji”. Usmjereni na sebe, s preporukom za oprezno izbjegavanje svih drugih. Ne zna se do kada. Uz nadanje kako će sve to ipak što prije prestati.
Tako brzo se to dogodilo. Svi su se jednoglasno i bez pogovora odlučili za očuvanje ljudskih života. Svi su se jednoglasno i bez pogovora odrekli svojih dosadašnjih životnih stilova. Sad se tek vidi kako se živjelo prekrasno, udobno, bezbrižno, gotovo razmaženo. Velikim dijelom dosadašnji život bio je usmjeren baš na bliskost i blizinu. Još do prije nekoliko dana na trgu su se dijelili zagrljaji kao lijek, uvježbavala se socijalizacija, psihosocijalne vještine. A sada je važniji trening samoće i samotništva, odricanja svih naučenih društvenih udobnosti i potraga za novim načinima.
Slučajno se sve dogodilo baš u korizmi. Može li se uopće u ovoj situaciji vidjeti nešto pozitivno? Što će se događati? Taj silni strah i negativni stres koji je izazvao postupno će nestati. Imamo to iskustvo iz vremena rata kojega se još živo sjećamo. Kada nestane strah, oslobodi se energija koja se uloži u stvaralačku. Nepobjedivu. Koja će kreirati novi svijet. Novu svijest. Novi način života.
Svi će htjeli ili ne htjeli više nego do sada imati vremena za sebe, svoju neposrednu okolinu, bliske osobe. Neminovno će postupno početi čitati, možda i pisati, slikati, učiti strane jezike, a svakako moliti, sami i zajedno. Možda će se umovi i duše odmoriti i razbistriti poput zraka i voda u donedavno zagađenim gradovima. Možda se svi počnu ponovno smireno smiješiti, možda čak ponovno počnu pisati pisma. Ljubavna, na primjer.
Svi će htjeli ili ne htjeli više nego do sada imati vremena za sebe, svoju neposrednu okolinu, bliske osobe. Neminovno će postupno početi čitati, možda i pisati, slikati, učiti strane jezike, a svakako moliti, sami i zajedno
Promjene su često neugodne, ponekad i bolne. Lakše je hodati izgrađenim stazama, nego krčiti nove putove, ali je to potrebno. Koliko god voljeli staru kućicu, za koju nas vežu predivne, tople uspomene, ipak se ponekad mora srušiti do temelja, kako bi se izgradila nova, udobnija, prikladnija.
Bez straha
Možda je sada baš to vrijeme. Svršetak jednoga svijeta i početak nekoga novog, potpuno drukčijega. Čovječanstvu nije ni dana mogućnost odluke želi li ili ne, baš sada, takvu veliku promjenu. Jednostavno se dogodila. Kao i toliko puta do sada, svi imaju iskustvo ishoda nekih događaja koji ni po čemu nisu bili željeni, već sasvim drukčiji od očekivanih, a pokazalo se da je baš tako bilo dobro i da nikako ne bi bilo dobro bilo kako drukčije. Obično se tada kaže „Božja volja”. Pa eto. Najvažnije što se dogodilo u ovoj kataklizmi je upravo jedinstveno opredjeljenje za život, pokušaj spašavanja svakoga pojedinog ljudskog života. Žrtvovana je cijela civilizacija kako bi se spasio svaki pojedinačni ljudski život. Bez osvrtanja. Umjesto „arke” izabrane su kuće, stanovi, obitelji. Zato nema straha. I baš zato će novi svijet koji će se uskoro izgraditi iznova iz temelja biti fantastičan, čist, svijetao, blagoslovljen. Kakav može biti samo onaj koji je stvaran u korizmenom vremenu pročišćenom molitvom i rođen nakon njega. Vjerujem kako ćemo svi uživati u njemu i želim svima zaželjeti najsretniji Uskrs.
