Početna stranica » Nakon posta

Nakon posta

165 pregleda

Na početku korizme mnogi se odluče ostvariti neke ciljeve, na ovaj ili onaj način. Često se čuje odluka za odricanjem od nečega: „Odreći ću se ovog, onog”…Postavlja se pitanje: Zašto se odricati? Koja je svrha odricanja? Što će se time postići? Što se zapravo želi postići? Ima li to neki viši cilj?

Na primjer, često čujemo kako će se netko odreći kolača i slatkiša ili hrane općenito. Zašto? Kakav se duhovni cilj time postiže? Je li to specifična žrtva? Naravno da je važno pročistiti organizam, kao kuću svoje duše. No, ako je to samo zato da se nečega odrekne, bez nekog višeg cilja i nije nešto. Što reći kada dođe Uskrs? Eto, nije se jelo slatkiše u korizmi. Pa što onda? Kakva korist od toga, tjelesna ili duhovna? Slično je i s drugim odricanjima. Na primjer, možda je bolje odreći se slatkiša na način da ih se pokloni onima koji ih nemaju i željni su ih. Nije loša ideja odreći se nekoliko minuta svoga vremena i pokloniti ga razgovoru s prijateljima koje dugo nismo čuli ni vidjeli. To je dobro uloženo vrijeme.

Neki znanci se odluče „svaki dan u korizmi činiti dobra djela”, ma što god to bilo. Ipak je sve to odricanje zapravo dobro, jer ipak nekako usmjeri na koliko toliko dublje promišljanje o površnosti izvanjskoga, materijalnoga, ovozemaljskoga. Možda je to jedan od pravih ciljeva korizmenoga vremena: tijekom života povremeno se na početku svake godine zaustaviti i razmisliti, pokušati biti bolji nego inače, tj. još bolji nego tijekom ostaloga vremena u godini. Tako korizmeno vrijeme postaje vrijeme za sabiranje i promišljanje koje vodi k napredovanju u očovječenju, a život postaje stalno učenje, trening ili rad koji traje bez prestanka i tijekom kojega se ponovno i ponovno treba postavljati nekoliko istih pitanja.
Prvo je: „Što je bio dogovor da će se učiniti, tj. kakav je bio plan?” Drugo: „Je li postignut cilj, tj. koliko je ostvaren taj plan?” Treće: „Kako znati da je plan ostvaren i cilj postignut?” I četvrto: „Što treba činiti i postići u slijedećem razdoblju?”

Kako na ta pitanja odgovoriti na prvi pogled banalnim odricanjem od slatkiša ili „crvenoga mesa”? Možda je to ipak svojevrstan dokaz o snazi volje koju osoba ima pa se može za početak odreći nečega sitnoga, a kasnije i krupnijega, poput ne baš dobrih riječi ili zlih misli. E, to bi već bio bolji plan i cilj. Slično je i s odricanjem od lijenosti. Svakodnevno. Minutu po minutu, do kraja korizmenoga vremena bilo bi to 40 minuta aktivnosti svakodnevno!

Može se pokušati odreći svih riječi. Šutnja jedina donosi smirenu sabranost, a bez nje nema promišljanja o svemu i svima. Promišljanje o svemu vodi u promišljanje o sebi, svojim dobrim i lošim djelima, propustima, počinjenim štetama, razlozima za njih. Promišljanje dovodi i do razumijevanja. Tako se šutnjom možda može doživjeti i oproštenje, kako drugima, tako i sebi. To je od velike važnosti, jer bez oproštenja nema ozdravljenja ni daha ni duha. A tek po ozdravljenju se može doživjeti osjećaj oslobođenja, od svega što je sputavalo, vezalo, prijetilo, plašilo. Dakle, nema oslobođenja ni ozdravljenja bez oproštenja. Zapravo, u svim kombinacijama dolaze zajedno.
Promišljanje u šutnji može dovesti i do odluke o promjeni stila, načina življenja, o promjeni ponašanja. Takvim odricanjem bi se moglo možda doživjeti obraćenje.