Prvu crkvu na tom mjestu izgradio je u ranom četvrtom stoljeću između 301. i 303. godine sveti Grgur Prosvjetitelj, nakon što je kršćanstvo postalo državna religija, za vladavine kralja Tiridata III. Crkva je zamijenila prethodno postojeći hram te simbolizira prelazak iz poganstva u kršćanstvo. Katedrala i grad Ečmijadzin su gotovo potpuno uništeni tijekom invazije perzijskoga kralja Šapura II. oko 363. godine, koji Armeniji pokušava nametnuti zoroastrizam te pali katedralu. To je i potvrđeno arheološkim iskapanjima sredinom prošloga stoljeća.
Nakon toga, zbog loše ekonomske situacije, katedrala je obnovljena, ali samo djelomično. Današnji oblik crkva dobiva od 483. do 484. godine nakon što je katedrala teško stradala tijekom perzijske invazije. Od osnutka pa do druge polovine petoga stoljeća crkva je sjedište katolikosa, patrijarha i vrhovnoga poglavara Armenske apostolske Crkve. Vremena su burna, katedrala sve češće stradava, ali se stalno radilo na obnovama i proširivanju katedrale. Također se treba napomenuti da katedrala stradava od prodora Arapa između 800. i 1000. godine te kasnije od prodora Mongola koji su sve palili i uništavali.
Nakon gubitka samostalnosti Armenaca, kada je pod naletima Seldžuka nestala i Cilicijska kraljevina 1375. godine, Ečmijadzin ponovno postaje glavno središte, te se u njega vraća katolikos. Katedrala se potpuno obnavlja između 1441. i 1443. godine kao sjedište katolikosa, a u njemu ostaje sve do danas. Od te davne 1441. godine ova crkva nosi naziv Majčinska katedrala Svete Majke Božje od Ečmijadzina, te je i upravno sjedište Armenske Crkve.
Tijekom 16. i 17. stoljeća Armenija je ratno područje između Perzije i Osmanskoga Carstva. Tada dolazi i do deportacije 350 000 Armenaca u Perziju, a zemlja je spaljena. Ečmijadzin je opljačkan 1604. godine. Perzijanci tada žele prebaciti vjersko središte Armenaca u Iran, a katedralu premjestiti u Isfahan. Tako neke od relikvija odlaze za Istfahan, pa se i danas čuvaju u tamošnjoj armenskoj crkvi svetoga Grgura koja je sagrađena 1611. godine.
I pored svega, 1627. godine katedrala se obnavlja, kada su sanirane kupole, strop, krov, okolni objekti i popločano dvorište. Tada se dograđuju nastambe za redovnike, smještaji za hodočasnike i posjetitelje i neki drugi objekti. Osim toga izgrađen je i zid s kulama oko katedrale, koji je predstavljao dobru zaštitu. Radovi često bivaju prekidani zbog ratova, ali se po njihovu prestanku sve više ubrzavaju, i to tako traje sve do ruske okupacije. S ruskom okupacijom i jačanjem Armenske ekonomije, radi se na katedrali sve više i bolje. Ipak Rusi su sve to gledali s podozrenjem jer je Ečmijadzin bio i centar Armenaca koji su željeli i bili spremni boriti se za slobodnu Armeniju. Godine 1868. napravljena je posljednja velika promjena u katedrali dodavanjem sakristije na istočnom dijelu, a u krugu katedrale je od 1874. osnovano Grgurovo sjemenište, teološka škola i fakultet, nazvano prema katolikosu Gevorgu IV., a 1888. godine je provedena obnova unutrašnjosti. Tijekom 1903. godine ruska vlada izdaje naredbu o zapljeni imovine Armenske Crkve, uključujući i blago Ečmijadzina, te ruski policajci i vojnici ulaze u katedralu i sve odnose. Slijedi politička borba katolikosu te je naredba 1905. godine povučena, a dio otetoga vraćen.
Tijekom armenskoga genocida katedrala Ečmijadzin je s okolinom postala glavno središte za armenske izbjeglice iz Turske. Na kraju 1918. godine u području Ečmijadzina je bilo oko 70 000 izbjeglica, a u katedrali je bilo sjedište humanitarne organizacije koja je skrbila o njima. U proljeće 1918. godine katedrala je (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.