Sjećam se jednog ratnog, ali prelijepog Božića. Toplog i u svemu taman. Vjerujte mi, bio je „najbožićniji” od svih do sada. Danas rijetko prođe dan, a da se ne čuje kako je život težak, sumoran i tužan. Svima je svega premalo, zasluge su uvijek neprepoznate, trud neprimijećen i sve je, eto, jedna velika nepravda. Ja se, naprotiv, pitam činimo li sami vlastiti život takvim? Posebno ovih dana…
U prosincu smo skloni osobnim inventurama, pa sabiremo proteklu godinu kao neuredno zrnje na osušenu klasu. I spremamo te dane eventualno obojene lošim društvenim ili prirodnim događajem, krizom, nevremenom, nekakvim kolapsom, nesrećom… A sigurna sam da svatko može, ako se samo malo zamisli, tek koji tren, nabrojati barem tri njemu značajna, radosna trenutka koja je doživio u protekloj godini.
Možda je to položen težak ispit, jedan od onih koji zna biti prekretnica? Ili preseljenje u bolji stan nakon godina strpljivosti, možda u prvi vlastiti? Ili je to bio položen vozački ispit kao još jedan znak samostalnosti? Konačno otplaćena zadnja rata nekakvog kredita? Ili prelijepi sunčani dani tijekom godišnjeg odmora? A možda slučajan susret s osobom koju dugo niste vidjeli pa ste se siti ispričali? Ili neko pomirenje nakon godina nesporazuma i nadmudrivanja? Možda konačan završetak nekog liječenja? Veći i dugo planirani popravak ili renoviranje u kući? Dugo očekivana ili potpuno nenadana prinova u obitelji? Završetak sudskog spora? Sigurno barem jedan izlet, veselo druženje prilikom kojega je baš sve bilo kako treba i kojeg se vrlo rado sjetite? Možda nakon više godina razdvojenosti susret s dragom osobom koja živi s druge strane oceana? Kupnja prvog pravog bicikla, bez pomoćnih kotača? Ili polazak u vrtić, školu?
Malo je reći da postoji milijun dobrih, jako dobrih, ma izvrsnih, većih ili manjih radosti koje su obilježile proteklu godinu i zbog kojih čovjek može samo reći: Bože, hvala Ti!
Drugu, vrlo važnu stvar naučila sam od svoje dobre poznanice, vrlo drage i pozitivne osobe čija energija ispuni prostoriju u koju stupi. Bučna i nasmijana, izrazito zaraznog smijeha i iskričave logike. I njena obitelj je takva, bučna i iskrena, topla i ljudska. Stvarna. Ispričala mi je, smatrajući to uobičajenim, sličicu iz života svoje obitelji u blagdanske dane: – Volim kupovati darove i darivati svoju obitelj. Često zapamtim njihove manje i veće želje izrečene tijekom godine, – počela je priču – a ni sebe ne zaboravim.
Malo je reći da postoji milijun dobrih, jako dobrih, ma izvrsnih, većih ili manjih radosti koje su obilježile proteklu godinu i zbog kojih čovjek može samo reći: Bože, hvala Ti!
Kako to misliš sebe? – upitala sam. – Pa, kad kupujem darove, ja svake godine kupim dar i sebi! – pogledala me zbunjena mojim pitanjem, – znaš, ljudi često kupuju darove tek tako, smatrajući ih više obvezom. U nedostatku novca ili dobre volje izaberu svašta. Moraš se radovati nečemu za što u prvi mah pomisliš da je greška! Ne kažem da je to ključno u samom Božiću, ali budem tužna, kao dijete kojemu na kraju ipak ne ispune želju. E, da bih ugodila i sebi i onima koji mi daruju takav „dar radi dara”, ja svake godine kupim nešto što me raduje, što volim. Nakon što otvorim i obradujem se darovima koje sam dobila od supruga, kćeri, mame, sestre, najbučniji smijeh se kod nas čuje upravo u trenutku kada otvorim dar koji sam kupila sama sebi. Vjeruj mi, često zbilja i zaboravim što je zapakirano, pa se veselim kao da dar vidim prvi put, a ostali se još dugo smiju i zabavljaju na moj račun kako sam još jednom uspjela sama sebe iznenaditi. – ispričala je začuđena što nisam čula za samodarivanje.
I kad razmislim, u pravu je. Najdraži su oni papirnati, nagužvani darovi koje nam izrade djeca dok su mala, darovi koji se čuvaju i izazivaju toplinu u srcu kad naiđeš na njih dok tražiš nešto važno. Osim njih, samo ponekad neki dar ima posebno i veliko značenje i pogodi bit. Često to budu tek uporabni predmeti koji negdje u kutu strpljivo čekaju da budu proslijeđeni prvom prigodom nekom novom slavljeniku.
I koliko god htjeli usrećiti ljude koje volimo i učiniti im ne samo jedan dan, već puno njih, učiniti im djetinjstvo, cijeli život, posebnim, vrijednim sjećanja, neophodno je, prije svega, biti sretna i zadovoljna osoba. Voljeti i razumjeti i samoga sebe, prihvatiti se i ne zamjerati si ono što se ionako više ne može promijeniti. Stoga je potrebno darovati i sebi da bi mogao sebe darovati drugima, svojoj obitelji, prijateljima na ispravan i potpun način.
I na kraju, treću važnu stvar u vrednovanju protekle godine naučila sam od sebe djeteta. Bila sam radoznalo dijete istraživač, kako i većina djece. Ja sam posebno voljela – stabla. Točnije, penjanje na stabla. Jasno, to se događalo bez znanja roditelja, jer sam mamin strah unaprijed znala. Uzela bih nešto za grickanje, voće ili mali sendvič, zgurala u džep i izjurila prije nego što bi me stigli upitati kamo ću, preskačući tako izgovaranje laži. Ravno do mog omiljenog stabla i spretno provlačenje bi počelo. Na koncu bih zadovoljno sjela na dovoljno visoku granu, odmotala užinu i uživala. Promatrala bih svijet od gore, iz potpuno druge perspektive. Korov i kamenje po stazi bi iščeznuli, vjetar u lišću veselo šuškao, ljudi manji i tiši prolazili ispod mene, nebo bilo šire i bliže, a brda niža.
Nisam promijenila mišljenje od tada. I dalje smatram da se potrebno, s vremena na vrijeme, popeti na neko stablo i sagledati ljude, proteklu godinu, i život iz jedne sasvim druge, ako hoćete, manje sitničave, perspektive. Ponekad su staze i smjer kojim vode daleko jasnije kad se previde sitne prepreke na njima i pozornije pogleda u nebo, a slučajni ljudi će ionako prolaziti svojim putom. Ne treba im pridavati previše značaja.
I eto, na kraju još jedne godine i još jedne priče želim vam da se često sjetite barem triju malih, a zapravo velikih, radosnih stvari koje su vam se dogodile u protekloj godini. I sve to dok uživate, ne samo u darovima koje ste dobili od dragih ljudi, već i u onome koji ste darovali sebi. I svakako, ne zaboravite sve to sagledati sa visoke grane omiljenog stabla, dok bezbrižno mašete nogama i uživate u užini, prateći pogledom stazu svog života, jasniju nego ikada do sada.