Govorimo li samo o poštivanju života, tog prvog i najvećeg dara koji smo svi primili, valja nam priznati da živimo u vremenima kada se taj isti dar nemilice uništava, odbacuje i bez razloga nasilno oduzima. Dovoljno se sjetiti klaonica dvaju svjetskih te nebrojenih lokalnih ratova, pobačaja, kontracepcije, samoubojstava i eutanazije pa do najnovijeg izuma barbarskog odsijecanja zapadnjačkih glava u video-režiji navodnih islamskih fanatika na Bliskom istoku. Upravo zato, uoči Božića, može biti korisno podsjetiti se kako su kršćani rane Crkve cijenili život, a oštro kažnjavali one koji su ga bezrazložno oduzimali.
Za crkvene oce, pastire, pisce i naučitelje Crkve prvih stoljeća, ljudski život je bio svet i nepovrjediv. Starozavjetni nauk o zabrani ubijanja te potom Isusova potvrda te zabrane (npr. “A zapovijedi znaš: ne čini preljub, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, poštuj oca i majku!” Lk, 18,20) kao i njegove središnje zapovijedi o ljubavi čak i prema neprijatelju, drevnim su kršćanima bili pouzdan putokaz kojeg su se nastojali pridržavati. Već Didahe, Nauk dvanaestorice apostola, s kraja 1. i s početka 2. st. u popisu zabranjenih teških grijeha ističe zabranu ubojstva općenito, ali i zabranu ubijanja djece prije i poslije poroda: “Ne uništi djeteta pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo.” Ista zabrana ubojstva nerođenog djeteta gotovo od riječi do riječi ponovljena je i u takozvanoj Barnabinoj poslanici, “značajnom dokumentu o samosvijesti prvih kršćana” s početka 2. st. U poslanici koja se pripisivala Barnabi, suradniku i sudrugu apostola Pavla, kršćanima se nalaže ljubav i život: “Ljubi svoga bližnjega više nego svoj život. Ne ubijaj djeteta pobačajem.” U Molbi za kršćane, “biseru antičke književnosti” iz 2. st. u kojemu se objašnjava kako “biti kršćanin nije zločin” te poziva “da se kršćane jednako tretira kao i ostale” pisac Atenagora Atenjanin upozorava da žene koje pribjegavaju lijekovima kako bi došlo do pobačaja, počinjaju ubojstvo za koje će morati odgovarati pred Bogom. Atenagora se štoviše izjasnio i protiv, u grčkoj i rimskoj starini (a i danas) poznatog izlaganja djece, odnosno odbacivanja neželjene djece, njihova ostavljanja na ulicama i putovima na milost i nemilost prolaznicima i “bogovima” kao što se dogodilo s blizancima Romulom i Remom, mitskim osnivačima Rima koje je odgojila vučica. One koji se tako lišavaju djece, on je nazvao djecoubojicama, pitajući se također kako jedna te ista osoba može fetus smatrati stvorenjem, predmetom Božje skrbi, a onda ga ubijati kad se rodi.
Iako nisu znali ništa ni o ultrazvuku niti o predporođajnoj dijagnostici, uz pomoć prirodnog svjetla razuma obasjanog svjetlom kršćanske vjere, ranim je kršćanskim piscima bilo razvidno ono što današnjim znanstvenicima katkada nije niti uz pomoć najsuvremenije medicinske opreme. Život ljudskog bića za njih je započinjao začećem u majčinoj utrobi, a to biće koliko god bilo sićušno i na putu, jest čovjek koji ima pravo na život i zaštitu. Tako je Afrikanac Tertulijan, znameniti tumač i branitelj kršćanskog nauka i običaja iz 2. i 3. st. u djelu Apologeticum (Branič) iz 197. godine, ustvrdivši kako je ubojstvo zabranjeno jednom zavazda, napisao kako se ni fetus u utrobi ne smije uništavati jer je on ljudsko biće koje za opstanak dobiva krv iz drugih dijelova tijela. Njegov je stav nedvojben: “Sprječavanje rođenja je puko žurnije ubijanje čovjeka; bilo da oduzimaš život koji je rođen ili uništavaš onaj koji se rađa. To je čovjek koji će postati netko; imaš plod u njegovom sjemenu.” Ovaj “veleum i silni borac” nemirnog karaktera, tvorac one poznate tvrdnje “krv je kršćana sjeme” i naša je duša “po naravi kršćanska”, držao je da “kršćanin ne može mrziti čak ni svoje neprijatelje” te da vjera zahtijeva nenasilje kao životno pravilo.
Koliko je prva Crkva stajala na obrani života kao takvoga, ali i onda kad je ugrožen u majčinoj utrobi, pokazuju i odluke crkvenih sinoda s početka 4. st. Na primjer, ona održana u španjolskoj Elviri, između 300. i 303. godine ženama koje su začele preljubom pa onda učinile pobačaj uskraćivala je pričest sve do samrtne postelje i to “zato što su udvostručile zločin”. Sinoda u Anciri (Ankara u današnjoj Turskoj) održana 314. ovu oštru odredbu je ublažila tako što ju je zamijenila odredbom o desetogodišnjoj pokori. Klasične ubojice su u početcima Crkve prolazili još i gore. Već naredna odredba sinode u Anciri počiniteljima hotimičnog ubojstva naređivala je doživotnu pokoru uvrštavajući ih u tzv. pokornike trećeg reda (substrati) koji su se mogli pričestiti tek na umoru. Pokora im se sastojala u tome da u crkvi za vrijeme Službe Božje stoje u prostoru iza i ispod razine ambona te da se nakon završene propovijedi prostru pred biskupom ili svećenikom koji bi ih blagoslovio polaganjem ruku. Tako bi ih on učinio dionicima molitava koje zajednica Bogu prinosi posebno za njih. No, nakon ovog blagoslova još uvijek im nije bilo dopušteno sudjelovanje u euharistiji nego su morali odmah napustiti crkvu. Za ubojstvo pak koje se dogodilo bez namjere, iz nečijeg nemara, ove su sinode pokornicima nalagale sedmogodišnju pa onda petogodišnju pokoru prije nego li bi im se dopustio pristup svetoj pričesti.
Kako god nam se ovakva pokora iz našeg današnjeg kuta činila nemilosrdnom, posebno usporedimo li je s Očenašima, Zdravomarijama, krunicama i litanijama koje današnji pokornici uglavnom moraju moliti, ona ipak pokazuje koliko je Crkva cijenila i cijeni život.
