Početna stranica » Na izvoru Bosne Srebrene

Na izvoru Bosne Srebrene

128 pregleda

Zašto baš Visoko, a ne Kreševo ili neko drugo mjesto u Bosni gdje su katolici većina? Kako to da su se franjevci odlučili upravo ovdje podignuti svoju važnu odgojnu ustanovu kakva je Gimnazija odnosno Sjemenište? Razloga je bilo više.

U vrijeme uspona bosanske države u Visokom su stolovali bosanski banovi, a kralj Tvrtko I. Kotromanić okrunjen je 1377. godine u obližnjim Milima. Osim povijesnih, središnji zemljopisni položaj Visokog u odnosu na ostatak Provincije bio je zacijelo jedan od presudnih razloga. Zahvaljujući obrtničkoj tradiciji Visoko je bilo važno središte prerade tekstila i kože te intenzivne trgovine. Svemu ovome treba dodati i njegovu povoljnu cestovnu i željezničku povezanost sa susjednim naseljima, blizinu Sarajeva, a nisu bili daleko ni Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska…

Od trinaestoga stoljeća fratri bilježe uspjeh u radu, evangelizaciji i odgoju, a narod ih je itekako prihvatio i bio im naklonjen. Vodeći se pravilima provincije, a u duhu svetoga Franje Asiškoga, odgajali su svoj pomladak. Svoje poslanje su najprije započeli u samostanskim školama koje su 1882. godine ujedinili u sjemenište u Kreševu, potom u Gučoj Gori i na kraju u Visokom gdje i danas na adresi Bosne Srebrene 4 živi Franjevačko sjemenište.

Učilište dobrih ljudi, kršćana i svećenika

Od 1900. godine u Franjevačkom sjemeništu se odgajaju i svoj duhovni poziv razvijaju sjemeništarci. Sjemenište je opstalo bez obzira na bure i oluje koje su se bile usmjerile na ovu odgojno-obrazovnu ustanovu. Usprkos pretpostavkama vlasti da se sjemenište neće razvijati te da će nedostajati sjemeništaraca, njihov broj je naglo rastao, a smještajni kapacitet bio je mali. „Moj otac je želio ići u sjemenište, ali nije primljen jer je mjesto već bio dobio jedan kandidat iz njegove župe”, otkriva nam fra Josip Ikić, franjevac koji nas srdačno dočekuje i otvara vrata sjemeništa. Osim što je franjevac, fra Josip je danas profesor i prvi prefekt sjemeništaraca koji je u visočko sjemenište došao 1979. godine. Rado se prisjetio svoga dolaska, a još radosnije svjedočio o prvim koracima u sjemeništu. „U to vrijeme je bilo puno sjemeništaraca, oko 120 u mojoj generaciji.” Prolazeći hodnikom sjemeništa, fotografije sjemeništaraca tijekom povijesti odaju dojam da opada broj mladića koji se odlučuju za odlazak u sjemenište. „Nažalost, poslije Domovinskoga rata broj sjemeništaraca se počeo naglo smanjivati. Prijelomna je bila 2007. godina kada je sjemenište brojilo 82 franjevačka kandidata. Nakon nje broj je opadao i dosegnuo današnjih osam sjemeništaraca”, objašnjava fra Josip. Očigledan je, dakle, veliki pad tijekom nekoliko posljednjih desetljeća. Taj pad sigurno zabrinjava i postavlja pitanje: „Kojim smjerom dalje?” Na pitanje je li to potvrda krize duhovnih zvanja o kojoj se danas toliko govori, fra Josip odgovara: „Osobno smatram da nema krize u duhovnom pozivu. Prisutna je kriza vjere. Bog stalno zove, no pitanje je želi li čovjek čuti taj poziv i što je još presudnije, ako čuje – želi li se odazvati.” S druge strane svjedoci smo fenomena odgode donošenja odluka. Sve se nekako ostavlja za kasnije pa onda i mladi ljudi kasno odluče što žele raditi u životu. Svi ti razlozi navode nas na zaključak da će vrlo mali broj mladića nakon završene osnovne škole donijeti jednu tako važnu odluku kao što je ulazak u sjemenište. Kao drugi problem pada broja sjemeništaraca, fra Josip ističe transformaciju tradicionalne katoličke obitelji: „Nažalost, današnja katolička obitelj ima velikih poteškoća u odgoju djece za temeljne kršćanske vrijednosti, a samim tim i u odgoju za poziv. U današnjim obiteljima nedostaje poticaja i ohrabrenja za duhovni poziv. Jasno je da je u prošlosti sjemenište služilo kao nezaobilazna odgojna institucija za one obitelji koje su imale više djece, a slabije materijalne mogućnosti školovanja pa su poticale djecu na odlazak u sjemenište.”

Tko je zapravo sjemeništarac i kako do Franjevačkoga sjemeništa? Sjemeništarac je franjevački kandidat koji je završio osnovnu školu i prije nego bude primljen treba dobiti preporuku župnika i napisati osobnu molbu za ulazak u sjemenište. Svemu tome treba dodati i izjavu roditelja u kojoj navode slaganje s odlukom svoga sina. No, prije ove administrativne procedure i dokumentacije, sjemeništarac je mladić koji je osjetio Božji poziv i odlučio mu potvrdno odgovoriti. Stoga je u sjemeništu posijao sjeme toga poziva i nastavio voditi brigu oko njegova sazrijevanja, a uz pomoć odgojitelja koji su svojim životom pozvani biti primjerom budućim fratrima. Odnedavno se u Visokom nalazi i postulatura koja broji tri postulanta.

Tijekom godine organizira se nekoliko događaja kao što su susreti ministranata, Dani otvorenih vrata, prigodne priredbe i sl. na kojima se mogućim kandidatima nudi prilika da „zavire” iza sjemenišnih vrata i ono što ih zanima saznaju iz prve ruke.

„Franjevačko sjemenište je odgojno-obrazovna institucija u kojoj se sjemeništarci uče prije svega biti dobri ljudi i kršćani i jednoga dana dobri svećenici”, opisuje fra Josip te ističe: „Tko god je bio u Visokom, postao kasnije svećenikom ili ne, dobio je temelje ljudskosti, kulture i obrazovanja. Jednostavno postaje točna tvrdnja da je otišao iz Visokog, ali nije Visoko iz njega. To je i više nego dovoljan razlog za (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.