Početna stranica » Mrtva pokopati

Mrtva pokopati

371 pregleda

Mrtva pokopati je djelo milosrđa, slobodan i dobrovoljan čin. To nije dužnost. To je pomoć nekomu tko se našao u teškoj situaciji, a mrtav čovjek je u potpuno bespomoćnoj situaciji

Na posljednjemu mjestu tjelesnih djela milosrđa je mrtva pokopati. Za krš­ćane je ljudsko tijelo, pa i ono mrtvo, svetinja. Čitav je čovjek, i tijelo i duša, stvoren od Boga, a to znači da su i tijelo i duša dobri ili sveti. Sa smrću tijela duša ne prestaje živjeti, s njime će se opet ujediniti kad to tijelo uskrsne. Zato se krš­ćani prema mrtvom tijelu, koje je sveto, odnose dostojanstveno i s velikim poštovanjem. Bog je ljudsko tijelo stvorio i posvetio, on će ga jednom i uskrisiti iz groba. Zbog svoje vjere u uskrsnuće krš­ćani iskazuju posebnu počast mrtvim tijelima svojih pokojnika. Crkveno pravo kaže da Crkva preporučuje vjernicima pokop u zemlju, jer se tako sjećamo ukopa Gospodinova i najbolje označuje prirodni povratak majci zemlji (spomeni se, čovječe…). Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela (c. 1176).

Gotovo svi ljudi, pa i oni koji se smatraju ateistima i koji smatraju da životni putevi ili ciljevi vode u ništavilo, mrtvo ljudsko tijelo najčeš­će pokapaju u zemlju. Pokopati mrtvoga spada u temelje ljudske civilizacije. Kod religioznih ljudi ukopi su praćeni obredima ali i vjerom da smrću nije kraj, nego početak neke druge stvarnosti, novoga života. Pokopati mrtvoga znači biti civiliziran i biti za božanska načela.

Antigona pokopava svoga brata

Sofoklo (496-405. pr. Kr.) piše dramsko remek-djelo, tragediju Antigona, nezaobilazno u razmišljanju o temi mrtvoga (ne)pokopati. Radnja se događa u gradu Tebi (6. st. pr. Kr.). Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta, obredno pokopala svog voljenog brata. U ovom djelu, između ostalog, Sofoklo opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo, nakon godinu dana vladavine, ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća s namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji jedan drugome, u isti trenutak, zabadaju mač u tijelo, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo, zbog njegove izdaje, ostavi bez obrednog pokopa. Tada počinje radnja same Antigone u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Antigona je, dakle, svjesna opasnosti po sebe zbog svojega djela. Nakon što sestra Ismena odbija sudjelovati i još jednom Antigonu upozorava što time čini, Antigona ostaje nepokolebljiva u svojoj religioznoj i moralnoj dužnosti: “Al’ sudi kako hoćeš, ja ću onoga sahraniti! S takva djela dika mi je mrijeti, jer draga do njeg – do dragog ću u grob leći, učiniv sveti grijeh. To dulje sviđati se ja svijetu moram onom nego l’ ovome, jer ondje dovijek ću počivati. Sviđa l’ se onako tebi, zakon božji pogazi!” Po shvaćanju volje bogova i slušanju vlastitoga srca, za Antigonu je pokopati brata sveto djelo, i, nakon što ju je stražar uhvatio na djelu i doveo Kreontu, ona smireno priznaje što je učinila, ističući prednost božanskih zakona i tradicije nad ljudskim trenutačnim propisima: “Ta ne proglasi meni valjda ovo Zeus. Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova, ovakvih zakona ti ljud’ma postavi; nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak, te ti k’o smrtnik dići bi se mogao nad božje, nepisane, stalne zakone. Od danas nisu, ni od jučer, od vijeka pa dovijeka živu, nitko ne zna, otkad se pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh od bogova da trpim, volje s čovjeka pribojav ma kog. Da ću mrijet, to znala sam ta kako ne? – pa da i ne proglasi ti. A prije reda l’ umrem, držim za dobit. Tko živi, ko što ja, u bijedi velikoj, hej kako neće od koristi mu biti smrt? Pa tako i ja žaliti neću, snađe l’ me ovakva kob. No trup da sina matere ja rođene bez groba pustiti odolim, to peklo bi je – al’ ovo ne žalim. Al’ misliš li, da ludo to uradih ja, a ono lud me, bit će, krivi s ludosti.”

Antigona je svoj čin izvršila svjesno, željela je pokopati brata, i otvoreno se u dijalogu s Kreontom suprotstavlja njegovoj naredbi kojom je zabranio pokop Polinika kao izdajnika domovine. Za Antigonu su božanski, viši zakoni iznad zemaljskih propisa koje je donio Kreont. Kreont je osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se dâ piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok je odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvijesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno – oskvrnuće božanskog načela, pokopati mrtvoga, strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

Tobit i Tobija

Biblijska knjiga o Tobiji, koja donosi povijest jedne obitelji, na pravi način objašnjava što znači tjelesno djelo milosrđa: mrtva pokopati. Kada se Izrael udaljio od Boga, Tobit je ostao revan zapovijedima Božjim i iskazivao milosrđe: “Ja, Tobit, hodio sam putovima istine i pravde svega svog života. Udijelio sam mnogo milostinje svojoj braći i ljudima koji su došli sa mnom u Ninivu, zemlju Asiraca. (…) Ali su se sva plemena okrenula, pa i pleme oca moga Naftalija, i prinosila su žrtve teletu što ga bijaše načinio Jeroboam, kralj izraelski, u Danu, na brdima galilejskim. (…) Kad postadoh zreo čovjek oženih se Anom, djevojkom iz svoga plemena, i dobih s njome sina Tobiju. Kad sam kao sužanj došao u Ninivu, sva moja braća, a tako i moji suplemenici, blagovahu jela poganska; a ja sam otklanjao da ih jedem. (…) U vrijeme Šalmanasarovo dijelio sam obilno milostinju svojoj braći: hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa bačena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao. Sahranjivao sam potajno one koje je ubio kralj Sanherib, natjeran na povlačenje iz Judeje. Uistinu, ubio ih je mnogo u svome gnjevu: po naređenju kraljevu tražili su mrtva tijela, ali ih ne mogahu naći. Onda jedan iz Ninive ode kralju te me tuži da sam ja onaj koji ih pokopava; a ja se tada utajah. Doznavši da me traže kako bi me pogubili, uplašen se udaljih. Zaplijenili su mi sva dobra i ne osta mi ništa do žene Ane i sina Tobije. (…) Kad sam se dakle sa svojom ženom Anom i sa sinom Tobijom opet našao na svome, bijaše mi na Pedesetnicu, a to je Blagdan sedmica, priređen lijep objed i ja sjedoh da blagujem. Vidjevši ona mnoga jela, rekoh sinu: ‘Idi i dovedi jednoga od naše braće na koga naiđeš a koji se sjeća Gospodina. Eto, čekat ću te!’ Kad se sin vratio, kaza: ‘Oče, jedan od našega roda zadavljen je i bačen na trg.’ A ja, ništa i ne okusiv, skočih na noge i unesoh onoga mrtvaca u jednu kuću, gdje mogaše ostati sve do zalaza sunca. Potom se vratih, umih se i pojedoh svoj objed u žalosti. Sjetih se Amosova proročanstva: ‘Svetkovine vaše u tugu će se pretvoriti, a radosti vaše kuknjavom će postati.’ I zaplakah. Kad je sunce zašlo, odoh, iskopah raku i sahranih mrtvoga. Susjedi mi se rugali i govorili: ‘Zar se ne boji da će ga zbog toga ubiti? Jednom se izvukao, a sad opet pokopa mrtvace'” (Tob 1,3.5.9-11, 16-20; 2,1-8). I anđeo Rafael bio je s Tobitom i njegovim sinom Tobijom. Njihova dobra djela prinosio je Bogu. “Kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo; i bio sam s tobom. (Tob 12,13).

Milosrđe nemoćnom čovjeku

I Antigona i Tobit činili su tjelesno djelo milosrđa: mrtva pokopati. To im je bilo važnije od bilo kakvog zakona i od bilo kakve naredbe, pa makar bila riječ i o vladaru ili kralju. Slično se dogodilo i s mrtvim Isusom. Njegovi su prijatelji ukopali njegovo tijelo u prijateljsku grobnicu.

Mrtva pokopati je djelo milosrđa. Što je milosrđe? Milosrđe je slobodan i dobrovoljan čin, to nije dužnost. To je pomoć nekomu tko se našao u teškoj situaciji, a mrtav čovjek je u potpuno bespomoćnoj situaciji. U objavljenim religijama milosrđe je krepost ili vrlina. Temelj milosrđa u krš­ćanskoj vjeri je Božje milosrđe, o kojem čitamo ponajprije u Bibliji. Krš­ćani vjeruju da se Isus iz ljubavi i milosrđa prema ljudima rodio kao čovjek i kasnije trpio, umro na križu i uskrsnuo da otkupi ljude od grijeha. Sve je to učinio iz milosrđa. On je, u Govoru na gori, učio ljude da budu milosrdni. “Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe” (Mt 5,7). Milosrdni ljudi već žive Božjim životom; žive već sada u Kraljevstvu nebeskom. Isusove riječi: “Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš” (Lk 6,36) zapravo su istovjetne zapovijedi: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš” (Lev 19,2). Isus je Božjoj svetosti dao lice milosrđa. Naprosto je dobro, čovječno i božansko mrtvoga dostojno pokopati.