Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnoga ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić rođen je 9. siječnja 1954. u Studencima, općina Ljubuški. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaredio ga je biskup Petar Čule u Studencima 29. lipnja 1980.
Na Orijentalnom institutu u Rimu (1982. – 1984.) postigao je magisterij iz teologije (odsjek teologija-patrologija) a potom i doktorat (1988. – 1991.). Na Papinskom sveučilištu Urbaniana postigao je magisterij iz kanonskoga prava (1984. – 1986.). Kao profesor djelovao je 30 godina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, na Teološkom institutu u Mostaru, na Institutu u Dubrovniku i na postdiplomskom studiju KBF-a u Zagrebu. Autor je brojnih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve i suvremenih pitanja.
Kada je papa Benedikt XVI. ustanovio Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu 1. veljače 2011., mons. Vukšić imenovan je prvim vojnim ordinarijem. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. Od 2012. godine član je Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog.
Papa Franjo ga je 22. siječnja 2020. imenovao nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, a 24. siječnja iste godine i apostolskim upraviteljem Vojnoga ordinarijata.
U Biskupskoj konferenciji BiH je od 2015. godine bio njezin dopredsjednik, a od 2022. je predsjednik; predsjednik je Komisije za nauk vjere i Vijeća za medije te član Stalnoga vijeća. Predsjednik je i zajedničkoga Vijeća za inozemnu pastvu Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije. Član je Mješovitoga povjerenstva za odnose Crkve i države.
Dana 29. siječnja 2022., pošto je papa Franjo prihvatio odreknuće dotadašnjega vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, preuzeo je službu nadbiskupa i metropolita.
Početkom 2022. godine postali ste sedmi vrhbosanski nadbiskup metropolit preuzimajući zahtjevnu odgovornost vođenja Vrhbosanske nadbiskupije koja je doživjela teška ratna razaranja: materijalna i duhovna. Možete li nam reći kakvo ste stanje zatekli sada, skoro 30 godina nakon rata, glede broja vjernika i župa te koja se pitanja postavljaju kao prioriteti, posebno pastoralni?
Opće stanje Katoličke Crkve u BiH, a samim time i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u sadašnjem trenutku uglavnom je poznato. Posebice zato što je o tom pitanju bilo govora u mnogo navrata i na različitim mjestima i okolnostima. Naime, osnovna oznaka toga stanja sastoji se u činjenici da se u procesu tijekom 30-ak posljednjih godina, zbog različitih razloga, kontinuirano smanjuje broj katolika. A razloga te pojave je vrlo mnogo: počevši od toga da se velik broj prognanih katolika nije vratio u mjesta iz kojih je bio prognan niti im je bio omogućen održiv povratak pa do novoga vala iseljavanja stanovništva iz BiH što je vrlo složena pojava i uvjetovana mnoštvom različitih razloga: gospodarskih, političkih, psiholoških, pravnih i tako redom.
Opadanje broja vjernika utječe potom također na svaki oblik vjerskoga života i događanja u našim župnim, biskupijskim, redovničkim i drugim zajednicama. Uz još neke druge razloge, kao što je na primjer sekularizacija, utječe i na cijelo školstvo i sveučilišno obrazovanje, na naše katoličke škole, bogoslovije i teološka učilišta koje se, na društvenoj razini, susreću s izazovima smanjivanja učenika i studenata, a na crkvenoj je vidljivo smanjivanje broja svećeničkih i redovničkih kandidata.
Zbog svega toga svakako će biti potrebno u narednom razdoblju zajednički tražiti najbolje i najprikladnije oblike pastoralnoga djelovanja i, u dogovoru, ponegdje nova organizacijska rješenja za naše župne i druge zajednice, učilišta i bogoslovije i uopće za način djelovanja Crkve u budućnosti. U tom smislu bit će potrebno jačati ulogu i poslanje vjernika laika, posebice na područjima i u poslovima gdje nije neophodna prisutnost svećenika.
U duhovnom smislu pak naši vjernici su poznati po svojoj vjernosti i pobožnosti, solidarnosti i otvorenosti prema svima. Naši vjernici zaista vole svoju Crkvu. Dapače, aktivna briga naših vjernika za svoju Crkvu i njihovo poistovjećivanje s njom najveće je bogatstvo naše Crkve. To svakako treba čuvati i njegovati.
Uloga Crkve u bh. društvu
Jedna od teških posljedica rata je i neprestano iseljavanje Hrvata i katolika iz BiH o čemu ste i sami javno govorili. Kako izgleda budućnost katolika u BiH iz perspektive toga problema i s obzirom na rezultate popisa stanovništva iz 2013., prema kojemu je prisutnost katolika pala na oko 15 % stanovništva. Riječ je demografskim podacima koji nisu nevažni za oblikovanje činjenica vjerskoga i društveno-političkoga života u BiH?
Prema crkvenim podacima, koji nisu uvijek posvema precizni nego su za gradske sredine više procjena, Vrhbosanska nadbiskupija je s oko 560 000 vjernika, koliko je imala prije 30-ak godina, na kraju 2022. godine smanjena na oko 140 000. Mostarska i Trebinjska zajedno su na oko 180 000 a Banjolučka na oko 30 000. To bi, prema posljednjem popisu stanovništva, činilo oko 15 % od ukupnoga stanovništva u BiH.
Smanjuje se također demografska prisutnost i drugih naroda i pripadnika ostalih vjerskih zajednica, jer i njih pogađaju procesi o kojima je već bilo govora, no na katoličkoj zajednici, koja je brojem najmanja, to se najviše uočava ali, po svemu sudeći, postotak od oko 15 % se zadržava.
Svi ti procesi, naravno, vrlo su važni za svaki oblik društvenoga života. A što se tiče nas katolika, želim i ovdje ponoviti da je na tom području naš trajan program: opće dobro, mir, sloga, jednakost pojedinaca i kolektiviteta, njihov vjerski i narodni identitet, izgradnja i jačanje ustanova pravne države, kulture, odgoja i obrazovanja. A dijalog je jedini način za traženje rješenja. To su vrednote i način koji su u skladu s katoličkim naukom. Stoga za katolike nema drugoga puta koji bi bio prihvatljiv.
Katoličke vrednote i nauk kao program, među kojima posebice vjerska istina da su svi ljudi braća i sestre, i dijalog kao metoda, za katolike ne proizlaze iz njihove manjinske ili većinske prisutnosti u nekoj društvenoj zajednici, niti bi o tomu smjeli ovisiti, nego su načelne naravi. Jednostavno su katolički i vjernici su pozvani provoditi ih bez obzira na to jesu li katolici demografska većina ili manjina što, naravno, jednako vrijedi i za BiH. Tako je i međureligijski dijalog dio našega poslanja.
Događaji u posljednjih nekoliko godina na društveno-političkoj sceni u BiH pokazuju nam da se stvaranje pravnih, društvenih, političkih, kulturnih, vjerskih i ekonomskih uvjeta za izgradnju pravednoga i trajnoga mira, utemeljenoga na dijalogu i punom poštivanju prava pojedinaca i triju konstitutivnih naroda, postavlja kao apsolutni prioritet. Koji bi put trebao voditi prema postizanju toga cilja?
Katolička Crkva ima vrlo razrađen svoj socijalni nauk koji se bavi pitanjima što ste ih naveli. I mnogim drugim temama, naravno. Pri tomu, postojanje uzajamnoga povjerenja je početna pretpostavka za stvaranje uvjeta za izgradnju trajnoga pravednog mira koji će se temeljiti na pravednoj raspodjeli društvenih dobara, shvaćenih u najširem značenju toga pojma, i pravnom i stvarnom poštivanju ljudskih prava svake osobe i svakoga naroda. Zato je neophodno još više raditi na izgradnji i učvršćivanju povjerenja među svima i na okolnostima koje će ga čuvati. To je način koji je prikladan za svako društvo, a posebice za ona koja se obično nazivaju složena, kao što je BiH.
Rat je donio i duhovna razaranja i pustoš. Mnogi „međureligijski dijalog” vide kao jedan od načina da se ta duhovna razaranja zacijeli. Susrećemo se s različitim perspektivama pri upotrebi i tumačenju toga pojma: možete li nam pojasniti njegovo značenje iz katoličke perspektive?
Svaki dijalog, pa i onaj međureligijski, polazi od činjenice da u njemu sudjeluju dvije ili više osoba, ili predstavnika isto toliko kolektivnih identiteta ili uvjerenja, i da razmjenjuju informacije i traže rješenje za otvorena pitanja. Pri tomu je bitno uzajamno povjerenje i uvažavanje istine o različitosti. U svemu tomu mnogo mogu pomoći osobna poznanstva i izgrađena prijateljstva, posebice ako se temelje na dokazanoj iskrenoj solidarnosti i pružanju pomoći ljudima različitoga uvjerenja u situacijama kad im je teško. Dijalog koji želi biti u skladu s katoličkim načelima uvijek mora biti iskren i bez skrivenih nakana, uočavati činjenice i o njima govoriti te zato u provedbi realističan i analitičan.
Dijalog i vjerski identitet
Kakav je odnos između dijaloga i vjerskoga identiteta? Kod nekih nevladinih udruga i u medijskoj sferi možemo susresti interpretacije dijaloga koje se postavljaju negativno prema svakom identitetu kao bitnoj smetnji stvarnom dijalogu – vidljiva je tendencija da se identitet, rekli bismo, cancelira.
Dijalog se najčešće vodi upravo zato što postoje različiti identiteti i uvjerenja. Dapače, različitosti dijalogiziraju. Njihovo postojanje nije zapreka dijalogu, već ga traži i treba. A eventualno nepriznavanje različitih identiteta i uvjerenja uvijek je neka vrsta protivljenja istini i činjenicama i redovito stvara nove probleme. Naime, samo siguran identitet, osobni i kolektivni, koji nije ni u kakvu strahu za svoju posebnost, omogućuje mu susretanje i dijalog s drugim osobama i kolektivitetima, koji također jednako trebaju biti sigurni. Ili, prevedeno na konkretan život u našoj sredini, posebice su važne tri odrednice. To jest, svi smo rođeni kao ljudi, što je prvi i najvažniji identitet svakoga čovjeka, a u mom i Vašem primjeru određuje nas i pripadnost dvama kolektivnim identitetima: rođenjem smo urasli u hrvatski narod, a po krštenju smo postali članovi Božjega naroda, koji nazivamo Katolička Crkva. I svatko drugi, naravno, jednako je čovjek i dio nekoga ili nekoliko drugih identiteta. I stvar je elementarne pristojnosti uočiti i poštivati osobno dostojanstvo te narodnu i vjersku pripadnost svakoga čovjeka.
U kojoj je mjeri sam pojam „međureligijskoga dijaloga” ispolitiziran, tj. napustio religijske okvire i vodi se nekim ideološko-političkim ciljevima? Stječe se dojam da domaći i strani političari njegovom upotrebom implicitno prozivaju religije za one probleme koje je prije svega stvorila politika, prikrivajući tako vješto vlastite strateške i ekonomske interese. Koliko su same religijske elite svjesne te vješte političke igre i negativnih implikacija za razumijevanje i ulogu religije u životu ljudi općenito?
Istina je da postoji napast, pa i pokušaji, što nije oznaka samo našega vremena i našega prostora, da se religiozno politizira, karitativno da se pretvara u samo humanitarno, teološko u obično filozofsko, moralno u tek humano, odnosno u konačnici kršćanstvo da se shvati i tumači kao humanizam, a Crkvu da se reducira u neku vrstu nevladine organizacije ili pokreta za mir. Nekad je to posljedica slabosti koje su unutrašnje, naše kršćanske, a nekad je to plod nastojanja, a možda i planova, prepoznatljivih ideoloških pravaca, političkih ili nekih drugih interesa. No, radi očuvanja i vršenja svoga izvornog poslanja, kršćanstvo se mora oduprijeti takvim procesima te u svako vrijeme, pa i u spomenutim okolnostima, biti vjera u vječno spasenje i provoditi aktivan život u ljubavi prema svakomu. Isus je osnovao Crkvu radi vječnoga spasenja ljudi, a kršćanske vjernike poslao propovijedati i svjedočiti vjeru u Boga, marno raditi i stvarati te ljude obraćati na dobro i evangelizirati i pri tomu nikoga ne isključivati. Izvorna odgovornost i poslanje Crkve je samo na tom području. Stoga vjernost Isusu i životna razboritost traže da kao Crkva ne skrenemo s puta evanđelja na put običnoga ljudskoga humanizma. A doprinositi da se uspostavi društvena pravda i državni sustav na korist svih, također je dužnost kršćana. I zaista hoćemo također tomu dati svoj doprinos, a posebice laici vjernici u svojim zvanjima i društvenom djelovanju koji na tom području imaju svoju izvornu odgovornost.
Kako biste ocijenili djelovanje i suradnju s franjevcima Bosne Srebrene: kako na pastoralnom tako i na društveno-crkvenom području?
Franjevci su vrlo aktivni na pastoralnom području u našoj Nadbiskupiji, a također i u drugim biskupijama, u BiH i u svijetu. Za to sam im najiskrenije zahvalan. Potrebno je da se sada i ubuduće podržava i jača svaki oblik suradnje u evangelizaciji i svjedočenju i da se popravlja ono što treba biti još bolje. Sa svoje strane učinit ću sve, što je do mene, da tako bude. Naravno, potrebno je poštivati crkveni red i različite unutarcrkvene identitete i karizme. I radovati se zbog svačijega uspjeha. Dapače, biskupova je zadaća stvarati uvjete da se i svaka redovnička zajednica, u svom postojanju i u svom djelovanju, osjeća sigurno u svojoj Crkvi. Meni je posvema jasno da, kako kaže naš narod, dogovor kuću gradi i nadam se da ćemo na takav način tražiti rješenja za sva zajednička pitanja, a osobito za ona najvažnija kao što su, na primjer, buduća organizacija dušobrižništva u novim okolnostima i odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata.
Na koncu bih Vas zamolio da našim čitateljima uputite poruku ohrabrenja i blagoslova u ovim, u svakom pogledu, zahtjevnim i izazovnim vremenima za sve ljude u BiH.
Kršćanstvo je vjera nade i naviještanja Radosne vijesti, a Isus je kršćane pozvao i poslao biti navjestitelji Radosne vijesti, njezini svjedoci i graditelji u svijetu. To je i naše poslanje u BiH. I potrebno je da se sa svima udružimo u časnom zadatku širenja ozračja nade u BiH, gospodarskoga razvitka, društvene pravde, općega dobra i stvaranja okolnosti povjerenja i suradnje među svima.
