Sama je po sebi jasna činjenica kako se ljudi ne rađaju kao velikani, nego takvi postaju. A velikani postaju prvenstveno onda kada svojim idejama, riječima i djelima druge oko sebe čine velikima. To su one velike duše koje ostave neizbrisiv trag u srcima ljudi i čija uspomena živi bez obzira na neumoljivost vremena ili nedostatak materijalnih podsjetnika kao što su spomenici i pisane riječi. Velikani svoj položaj i moć grade na jedinom ispravnom temelju a to je poniznost i služenje bližnjima. Iz toga razloga, moć im, promatrana kroz prizmu našega uobičajenog ljudskog shvaćanja, nikad nije bila cilj, nego sredstvo kojom su druge oko sebe uzdizali. Takvoj veličini potpuno je suprotstavljena „veličina” sitnih duša kojima je moć jedini cilj a ljudi oko njih puka potrošna sredstva preko kojih je postižu. Ni sitne duše se ne rađaju. I one takve postaju i, Bogu hvala, zauvijek i zaboravljaju.
Kraljica Katarina, u narodu prepoznata i čašćena kao blažena, naša je velika duša čiji lik i djelo nisu u nama uspjeli izblijediti ni stoljeća niti oskudna pisana dokumentacija jer se blažena Katarina još za života zauvijek dokumentirala u srce svoga naroda. S puno pažnje i ljubavi brinula se za svoj narod, poučavala ga, hranila i često odijevala, gradila crkve i kapelice, vezla misno ruho. Pa ipak, njezin životni put nije bio pošteđen križeva. Naprotiv, oni su bili veći i teži od prosječnih. Ne samo što je morala pobjeći u izgnanstvo pred okrutnim i krvoločnim Osmanlijama nego joj je kao majci mač boli probio dušu kad su joj Osmanlije uhvatile djecu Sigismunda i Katarinu i poturčili ih po uhodanoj matrici.
Međutim, velike duše su velikani jer se nikada ne predaju, ne odustaju niti obeshrabre. U najcrnjim životnim scenarijima Katarina nije odustajala od nade i života jer nikad nije odustala od Boga. Ostala je upamćena jer sjećanje na nju posebno zasvijetli onda kad nas život uroni u mrak neizvjesnosti, stradanja i progona kako se ne bismo, radi kukavičluka ili probitka, prodali i tako postali sitne duše koje mrze svoje samo zato što takvi kakvi jesu ne mogu voljeti sebe.
„Život nije u tome da se pronalaziš, nego da se stvaraš i izgrađuješ”, sjajno zapaža George Bernard Shaw. Zato se velikanom ne rađa nego postaje. Uz Božju pomoć.
