Početna stranica » Mjerenje veličine mrava: O poeziji Anđelka Vuletića

Mjerenje veličine mrava: O poeziji Anđelka Vuletića

256 pregleda

Ključ za pristup poeziji Anđelka Vuletića nedvojbeno jest njegova amblematska pjesma „Kad budem velik kao mrav”. S jedne strane to je pjesma o poniznosti, a s druge o gordosti pjesnika koji se poistovjećuje s mravom. Spuštajući se na razinu mravlje malenkosti Vuletić istodobno iskazuje i mjeru/stanje veličine, prati neprestani simultani tijek smanjivanja i narastanja, skromnosti i neophodnog obrambenog rasta kao jedinog načina zaštite načela neponovljive individualnosti, trajno ugrožene, kako je već zapaženo (Cvjetko Milanja) ohološću i samodopadnošću kolektivnog subjekta. U toj, gotovo kafkijanskoj preobrazbi u mrava, Vuletić zacijelo ima na umu La Fontaineovu basnu o cvrčku i mravu. Pri tome ne treba previdjeti činjenicu da ja cvrčak pjesnik, zanosni beskompromisni pjevač koji na „čvoru crne smrče”, kako piše Nazor, cvrči „svoj trohej zagušljivi, svoj teški zvučni jamb”. Iz La Fontaineove basne jasno je da mravu nedostaje cvrčkova, nazovimo je tako, velikodušnost, a cvrčku mravova skrb za budućnost. Vuletića upravo to zaokuplja, stoga okomicu svoje individualnosti, spuštenu na visinu mrava, suprotstavlja hinjenoj brizi kolektivnog subjekta za budućnost, jer mravu-Vuletiću nije do bilo kojeg oblika budućnosti u kojoj će biti poništena pojedinačnost, individualitet mrava, kakav on želi biti/postati, da bi mogao graditi „kuću od svoje muke”, imati „svoje polje i svoje trave / i kišu od svoga znoja i svojih ruku”. On želi biti „svoj vojnik i svoj putnik, (…) svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik”. To je jedini način na koji će znati: „Zašto živim”. (Kad budem velik kao mrav).

Anđelko Vuletić, međutim, sebe-mrava vojnika, putnika, grešnika i vlastitog vjesnika ne želi uklapati u mravinjak, zato piše: „Ako opet dođe / onaj strašni čas, i zbude se drevni / crni san / – pa se pred hramom / u nigdini, / pod plamtećim nebom, / slegne / mnoštvo svijeta: taj mravinjak / ta vojska ranjenika i nevoljnika, / gomila preko / gomile, i – / licem u lice, / stanu prosjaci i razbojnici, braća i krvnici, / oholnici i gramzivci, mutavci i / kukavci, / svi gubavi i sve velike ljubavi ovog i / onog svijeta, // TRAŽIM DA SE IZDVOJIM: dajte mi, opet, pustinju.” (Meni pustinju dajte).

Vjerujem da je, kao i La Fontaine, i Vuletić pišući svoga mrava, imao na umu naputak, i pitanje, iz biblijskih Izreka: „Idi k mravu, lijenčino, / promatraj njegove pute i budi mudar: / on nema vođe, / nadzornika, ni nadstojnika, ljeti se sebi brine za hranu / i prikuplja jelo u doba žetve. / A ti, dokle ćeš, lijenčino, spavati? Kad ćeš se dići oda sna svoga?” (Izreke 6,6-9).

Noćna mora

Vuletić neprestano dokazuje da nije „lijenčina”, da nije uljuljan u neki lagodni san. Naprotiv to je, piše Vuletić, „san u koji nisi vjerovao / koraci koje ne čuješ / gosti koje ne poznaješ / glasovi i šapati koje ne razumiješ / svijeća koja ne svijetli / vatra / koja nikoga ne grije // željezo komadi stakla / kao da su ti se oči / prosule // prašina / pomama / potraga / dva vraga / jedan konj / anđeo božji // vražja jezda / prasak / praskozorje”. Taj san je dakle noćna mora, „i jeza odavde do zvijezda”. To je san opreznog mučnog bdjenja, i: „Tek što je svanulo a sve je već tu” (Vražja jezda). Nije to san Makovog kamenog spavača, to je apokaliptična noćna mora, bliska onoj Matoševoj, vučja noć, „sve ponor do ponora, ledeni vjetrovi zavijaće tvojim / žilama, tvojim / kostima, i / tvojom utrobom kao / napuštenom zgradurinom” (Vučja noć). Vuletić zato piše: „baci pod žrvanj noći te muke te riječi / pusti ih među nedostižne leptire / nadaj se onom što vidiš / ili što čuješ / što ti u staklo sna kuca” (Ključevi). A kuca mu – sve. Izlaz je – pustinja i neprestano mravlje kretanje: „NEKUD SE ODAVDE KRETATI nekud se ipak potucati treba / nisi tu zato da se skameniš” (Kompasi). Pustinja je Vuletiću najprikladnija zato što mu se čini da „pod ovim nebom pod ovim bezdanom TI STVARNO NIŠTA nemaš” (Kompasi). Vuletić zna da u tom „mravljem” kretanju: „Krvavih nogu,/ uz pjesmu ili škrgut zuba, / zagledan u beskraj, čovjek / hrli / nepreglednim svijetom. // Ali – ne spava ni đavo, nego / sve: stopu u stopu”. Zna on da će i ta „vražja jezda” jednom prestati: „Ko zna, u koji čas, u koji dan, / koja oluja / koja koliba, / kakva noć, / ili kuga ili glad: i trka će prestat. / Gonič i trkač leći će, / i pasti u zagrljaj. / Koračati zajedno. Jedna duša, / i jedno tijelo: / prava paklena mašina. / Pravac: / nije više važan” (Paklena mašina). To je pustinja.

Beznadnost i bezdanost dosežu vrhunac, a sve postaje „žalosna šala”.

Dao si mi krila

Mravi samo jednom u životu dobivaju krila zato da se, u zanosu ljubavnog parenja, mogu vinuti u zrak. Vuletić, budući da je pjesnik, osjeća da je i on dobio krila, ali ona su njemu, i ne samo njemu – kazna. Obraća se zato darovatelju krila, „gospodaru duše moje i tijela / moga”, i kaže: „Dao si mi što nikom nisi: krila. / (…) i – sreći se nisam mogao / načuditi. // Polako, iz dana u dan, / širio sam / svoja krila, naučio letjeti, i – digao se, / nebu pod oblake, i još dalje, / i zamahivao, / sve jače”. Međutim, s krilima dobio je i svog krilatog dvojnika, „hranjenika” ugrađenog u svoje tijelo „istodobno kad i krila”. Dobio je, kaže on „gospodaru”, „pravu aždahu – tvog izaslanika”, onog također krilatog s kojim će zatim zajedno padati i pasti: „najedanput, / bez ikakva povoda, udarci su / počeli / treštati po mojim krilima, po tom čudu / kojim si me / obdario i naoružao, o svemogući. / A kandže su / bezdušno / stezale vrat. // Dan za danom, udarac za / udarcem, / pero za perom, i – krila / ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i – ja / posrnuh, i / padoh točno na glavu, kao što se i pada iz oblaka. / U prašinu; / u nepovrat. / Evo, sad – već gotovo cijeli život – / niti letim, niti / hodam”. Iz te svoje pat-pozicije Vuletić pita svemogućeg: „Kakva je to žalosna / šala, o gospodaru / duše moje i tijela / moga. // Što sam skrivio, / hoću li ikad / saznati?” (Žalosna šala). Luciferovski je to pad. Spuštajući se na razinu mrava Vuletić nastoji naći odgovor na to svoje pitanje.

U tom kontekstu gotovo je moguće poistovjetiti glas Anđelka Vuletića i Danijela Dragojevića koji u pjesmi „Mrav” piše: „Vičem mravu na uho, posred uha. Diže se silna prašina. Uboge riječi, muka ih je gledati kako padaju na sve strane i postiđeno bježe. Ne vjeruju da postoji tako nešto savršeno i jasno što ih izaziva neće ih ni sada ni kasnije, već nestaje u naborima trave ne osvrnuvši se.” (Mrav).

Samotni graditelj

Bivajući mrav Vuletić se kloni „mravinjaka”, sa sviješću da se čak ni u pustinju ne može sam, odnosno da je pustinja puna njemu sličnih, da: „Od ove prašine do vječnosti / vodi širok most (…) Svako podešava svoju brzinu / i svoje vrijeme / i svoje crne dane / kako zna i kako od umije. // Preticanje nema nikakvog smisla / a odustajanje još manje”, da taj široki most, „kad svi bezglavo jurnemo / treba (…) čvrsto oslonit. // Ne polažući nikakve nade / ni u kamen ni u obale / nego izbrojimo rebra i prospemo kosti / pa se bacimo srcem na posao. // Ugrađujem se ja / pa onda ti i tako redom / sve dok most ne stane / na svoje vlastite noge / to jest na naše gole živote.” (Prvi u čudu).

Unatoč potrebi za kolektivnim činom, kakvu iskazuje u toj pjesmi, Anđelko Vuletić, zapravo, samotni je graditelj. „Ja ću graditi kako ja hoću. Ja ću graditi kako ja znam”, piše on u istoimenoj pjesmi. U njoj on podiže prkosni spomenik vlastitoj, i svakoj individualnosti. Ona je njegov manifest. Zato, kao Diogen iz Sinope nekom svom Aleksandru Velikom, a takvih uvijek ima, bez ustručavanja kaže: „ne zaklanjajte mi sunce” (Ja ću graditi kako ja hoću).

Priklanjajući se egzistencijalističkim gledištima Vuletić u njoj donosi svoj „portret”: „Ja imam svoje ruke, svoje nebo, svoj dan / i svoju noć; / ja imam svoj lični opis, i svoj lični očaj, i svoj / svoj život o dlaci / i svoju glavu na kocu, / i – ja ću snovati, – ja ću graditi // kako ja hoću.” Uzima na sebe svu odgovornosti za takav stav: „Ja sam – samo ja i niko drugi – kriv / za ovaj svoj hod, za ovo / svoje / rođenje. Za ovu svoju / kulu ili ovu svoju nulu.” Krećući se tako, u satreovskom smislu, između bića i ništavila, kule i nule, Vuletić ne gubi svoje ishodiše: „Treba se vraćati natrag, na svoje prvobitno mjesto. Na svoje pravo mjesto: u samoću i trpljenje.” (Na svoje prvo mjesto). Očekuje ipak da mu se u toj samoći i trpljenju netko pridruži, pa dodaje: „I kad sam već bio prekrstio pa sklopio ruke, kazavši sebi: niko nije na tvojoj strani! – ugledao sam, ispod oka, kako je pala sjenka na osunčani prag bočnih vrata. / Pokajao sam se i prekorio: / kako su varljive naše snage! I kako smo malodušni i nepostojani! Ta, makar sad i ovdje – ako ikad i igdje – treba spokojnom patnjom zaslužiti ljubav!” (Na svoje pravo mjesto). Vuletić je svojom „spokojnom patnjom” zaista zaslužio onu ljubav koja „sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13,7).

Vuletićevo „mjerenje” mrava je i mjerenje neznatnosti svih živih bića podložnih osrednjosti i smrti, i mjerenje beskonačnosti ljudske egzistentnosti koja neprestano rekapitulira beskonačnost božanstvenosti. Odmjeravajući se s veličinom mrava pjesnik Anđelko Vuletić to čini kao onaj koji hoda „potpuno nag među potpuno obučenim i do grla zakopčanim” (Tako i dan-dan). Tako ga treba i čitati.