Godina dana je prošla od napada Rusije na Ukrajinu, od događaja koji je u trenutku promijenio sliku Europe udarivši na njezine civilizacijske temelje i označivši najveću prekretnicu od početka našega stoljeća. Barbarski pohod rezultirao je desecima tisuća ubijenih i ranjenih vojnika i sa zemljom sravnjenim ukrajinskim gradovima te velikim žrtvama civila u Ukrajini. Ruski predsjednik se, po do sada viđenom, u pokušaju osvajanja jedne nezavisne i miroljubive zemlje ne obazire na te činjenice. Pokrenuo je agresiju s ciljem, kako kaže, „denacifikacije” i „demilitarizacije” Ukrajine radi sigurnosti Rusije, a u stvari je, što je vidljivo, pokrenuta radi obnove velike Rusije nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Ukrajina, smatra on, pripada ruskom svijetu: Ukrajinci nisu narod – nemaju svoje nacionalnosti, nemaju svoga jezika, nemaju svoje kulture…! Retorika navlas identična onoj iz 90-ih godina prošloga stoljeća na našim prostorima.
Uz brojne ruske masakre civila, izdvaja se osobito težak zločin otmice i deportacije ukrajinske djece u Rusiju s ciljem preodgajanja: „Znamo da je 16.200 djece deportirano, vratilo ih se samo 300”, izjavila je nedavno predsjednica Europske komisije. Tako se nešto nije dogodilo od vremena nacizma! Stoga je reagirao međunarodni sud u Haagu izdavši nalog za uhićenje ruskoga predsjednika.
Mirotvorci u akciji
Mirovni europski aktivisti iskoristili su prvu obljetnicu agresije te su pokrenuli akciju za stišavanje rata i uspostavu mira između ruskog agresora i Ukrajine. No i mirotvorci, koliko god u sebi nosili pozitivne energije, nerijetko znaju izgubiti odnos prema realnosti. To pokazuje i nedavni primjer u Njemačkoj pokrenute peticije Manifest za mir u organizaciji utjecajne publicistkinje i feministkinje Alice Schwarzer i političarke s krajnjega lijevog spektra Sahre Wagenknecht, kojom se poziva aktualnoga njemačkog kancelara Olafa Scholza da „zaustavi eskalaciju isporuke oružja” u Ukrajinu, te da se zauzme za uspostavu „primirja i mirovnih pregovora” s ciljem da se „spriječe daljnje stotine tisuća mrtvih”. Peticija je objavljena 10. veljače 2023. a do sredine ožujka potpisalo ju je više od 750 000 osoba, a cilj je postići milijun potpisa.
Negativnu ocjenu peticije, dobro obrazloženu, koju vrijedi citirati, dala je čelnica Pokrajinske Evangeličke Crkve regije Hannover, Petra Bahr, u polemici s ranijom predsjednicom Vijeća Evangeličke Crkve Njemačke, Margot Käßmann, koja je potpisala peticiju. Petra Bahr istaknula je „ciničnu poantu” toga dokumenta jer „da se sve vrti oko nas, oko njemačkog straha pred atomskim ratom, njemačkog senzibiliteta”. Ne spominje se agresor, a „po strani su ostavljeni ratni zločini i ukrajinska borba za opstanak”. Taj dokument ona iščitava kao „manifest pokoravanja”, za postizanje nepravednoga mira, te nastavlja: „Neshvatljivi ratni zločini i najbrutalnije provođenje dugo najavljivanih imperijalnih fantazija pred svima zabranjuju mi kao kršćanki da čežnju za mirom nemilosrdno stavim ispred patnje naroda u Ukrajini”, kaže evangelička čelnica.
Autorice Manifesta za mir inicirale su i organizirale u Berlinu demonstracije, nazvavši ih „Ustanak za mir” (25. 2. 2023), gdje se okupilo oko 50 000 sudionika, zahtijevajući mirovne pregovore i prestanak slanja oružja u Ukrajinu. Iako su organizatori s lijevoga spektra, pridružili su im se i njemački desničari. Ovakvim mirotvorstvom, kojim se zaobilazi glavnog aktera odgovornoga za počinjene zločine, faktički se daje potpora agresiji režima u Kremlju. Ovi mirotvorci bez kompasa prepustili bi ukrajinski narod napadaču na milost i nemilost. I njemački kancelar je u govoru u Saveznom parlamentu (Bundestagu) upozorio na štetni pacifizam, jer „mir se ne postiže tako što se ovdje u Berlinu uzvikuje ‘Nikad više rata’, a istodobno traži obustava slanja oružja u Ukrajinu”, jer „pacifizam nikako ne znači pokoravanje većem susjedu”. U slučaju kad bi se „Ukrajina prestala braniti, to ne bi bio mir, nego kraj Ukrajine”. S onim koji je u tebe uperio pušku, „ne može se pregovarati ni o čemu drugom osim o vlastitom pokoravanju”. Protivno željama demonstranata, njegova Vlada će, zaključio je kancelar, „pomagati Ukrajinu sve dokle bude potrebno”!
Demonstracije u Berlinu oštro je kritizirao Tomáš Halík, češki teolog i filozof: „Ja bih želio njemačkoj javnosti izričito kazati da sam takozvanim demonstracijama u Berlinu krajnje ogorčen. Ono što je Lenjin o jadno naivnim ljudima na Zapadu rekao, da su korisni idioti, apsolutno se odnosi i na njihove organizatore, a također i na ‘kršćanske pacifiste’. Ako gospođe Alice Schwarzer i Sahra Wagenknecht i njima jednaki oklijevaju s isporukom oružja za obranu Ukrajine protiv ruskog genocida, one su suodgovorne za masovno ubojstvo civilnog pučanstva, uključujući žene i djecu, za mučenja zarobljenika i deportiranje ukrajinske djece ‘za preodgoj’ u Rusiji. Putin je Hitler našega doba, u potpunosti kopira Hitlerovu politiku, koju smo mi u Čehoslovačkoj doživjeli: najprije porobljava područje s jezičnim manjinama, onda cijelu zemlju, a potom kreće na druge zemlje. S Putinom se ne može pregovarati, jer se on za današnju Rusiju cinično suprotstavlja svim dogovorima, međunarodnom pravu i ljudskim pravima.”
Ugledni njemački filozof Jürgen Habermas (93), poznat je po svom ranije objavljenom eseju koncem travnja 2022. godine kada je podržao prvotnu suzdržanost njemačke Vlade glede slanja teškoga naoružanja. Međutim, Vlada je kasnije ‘prelomila’ i krenula masivno vojno pomagati Ukrajinu u koordinaciji sa saveznicima. Filozof se oglasio i sredinom veljače ove godine tekstom „Pledoaje za pregovore”. Međutim nema nikakvih pretpostavki za tako nešto. Rješenje nije na vidiku. Ipak za razliku od dviju autorica peticije i organizatorica demonstracija, kojima je jedini cilj da se zaustavi slanje oružja Ukrajini i okonča rat, jer je „pobjeda nad Rusijom ionako isključena”, Habermas smatra „da se sukob ne može dovršiti pobjedom nego u najboljem slučaju kompromisom koji objema stranama daje časni uzmak”. Konačno: „Naša nada je utemeljena na opreznoj formulaciji cilja ‘da Ukrajina ne smije izgubiti rat’”. Tako Habermas! To se pak može postići jedino vojnom pomoću Zapada! Za sada drugoga puta nema!
Ukrajina – gledana s naših strana
Službena politika hrvatske Vlade je nedvojbeno opredijeljena za Ukrajinu a protiv ruske agresije i to je praktično pokazala slanjem zapažene količine humanitarne i vojne pomoći te primanjem više od dvadeset tisuća ukrajinskih izbjeglica. Naime, hrvatska Vlada je dosad (konac veljače 2023) iz državnoga proračuna Ukrajini odobrila respektabilnu pomoć u ukupnom iznosu od 160 milijuna eura. Čak se 77 posto toga iznosa odnosi na vojnu pomoć. Zadnja je pošiljka za Ukrajinu donacija četrnaest helikoptera Mi-8. Također je i iz Bosne i Hercegovine odaslana zapažena humanitarna pomoć.
To još ne znači da u RH, ili još više u BiH, nema onih koji se u ukrajinskom ratu okreću prema Rusiji i kremaljskom autokratu. Predsjednik RH, primjerice, ne zna tko je agresor u Ukrajini: „Tko je odgovoran za ovoliko smrti u Ukrajini i za to što Rusija razara Ukrajinu? Tko je za to kriv? Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to?” Tako na Pantovčaku! U duhu gospodara s Pantovčaka u Saboru su „ujedinjeno” glasovali desnica i ljevica protiv prijedloga Vlade o obuci ukrajinskih vojnika na tlu RH. I uspjeli su! S razlogom je tada jedan hrvatski analitičar izjavio da ga je toga dana „bilo sram što je Hrvat”. U tome im se može pridružiti banjalučki entitetski predsjednik koji je kremaljskoga vladara odlikovao ordenom RS-a (!).
Istom rusofilskom društvu pripada poznati hrvatski umirovljeni admiral, „geostrateg i analitičar koji je završio mnoge škole”, kako sam kaže, koji podržava ruskog autokrata u agresiji na Ukrajinu. Predsjednika Zelenskog, toga, kako reče, „poslušnika Zapada”, ne želi ni osloviti ukrajinskim imenom Volodimir, nego ruskim Vladimir (!). „Geostrateg i analitičar” kaže da je u Ukrajini „rat pokrenula okultna oligarhija” sa Zapada, a kremaljski vladar je samo „povukao crvene linije”, jer je „nacionalna sigurnost Rusije bila ugrožena sa svih strana”. Po njemu Kijev „nikada nije bio ukrajinski”, ne postoji ukrajinski jezik, on je „inačica ruskog jezika”, nema „ukrajinske nacije”, ali ima nacista. Admiral kao da je prepisivao program velikosrpske ideologije. U brošuri Slovo o srpskom jeziku (1998), s potpisima 12 srpskih jezikoslovaca i pisaca, stoji: „Tzv. hrvatski jezik jest zagrebačka inačica srpskog književnog jezika”, a za admirala, vidimo, ukrajinski je ruska inačica! U Ukrajini se, nastavlja admiral, „provodila nacifikacija… ne uvažavaju da je Ukrajina ruska zemlja”! Admirala kao da „izdaje” pamćenje iz naše novije povijesti: Kako su Rusi krenuli da oslobode Kijev od „nacista” (2022), tako su srpsko-crnogorski agresori oslobađali Dubrovnik od „ustaša” (1991). Mnogo sličnosti, zar ne! Razlog „specijalne vojne operacije”, (ne invazije!), prema admiralu, su „biolaboratoriji u Ukrajini” za proizvodnju biološkoga oružja, a to je na njezinu tlu stvorila i kontrolirala „okultna oligarhija”, po ukrajinskom odobrenju, da bi se na kraju pozvao na Bibliju: „Ovo je boj Krista i Antikrista”, a Antikrist je dakako Zapad! Vrh admiralske rusofilske fantastike!