Bila sam sâma, bez ljudi na koje sam se oslanjala u sličnim situacijama. Znala sam što će se dogoditi ako se predam nemiru; izazvat će bujicu crnih misli koje će me pokušati uvjeriti da nema izlaza, da sam potpuno nemoćna u beznadnoj situaciji. Te misli će onda potaknuti sve prijašnje osjećaje iz sličnih zastrašujućih situacija u kojima sam se nalazila i osjećala bespomoćna; ta memorija će pomoću neurosignala razviti u meni vrlo stvaran osjećaj straha; strah će se razbuktati u napad panike i tada ću stvarno biti u mračnoj i dubokoj rupi iz koje se vrlo teško izvući.
Mir, mir, mir
„Mir, mir, mir”, ponavljala sam dok sam ležala na krevetu u maminu stančiću koji je ona brižno očistila i uredila prije nego što je odletjela u Ameriku da bi čuvala moje sinove dok sam ja na poslovnome putu. Jastučnica je mirisala po svježini i deterdžentu koji ona uvijek upotrebljava. Podsjećao me je na njezine ruke, na toplinu i sigurnost kojima zrače. Desnom rukom „slušala” sam srce koje je prebrzo tuklo. Mir, mir, mir ponavljala sam u sebi. Počela sam primjećivati kako se lijeva ruka diže i spušta u ritmu moga disanja. Udahnula sam dublje nekoliko puta da bih usporila dah. Mir, mir, mir… Još nekoliko dubokih udaha i srce se smirilo. Mir, mir, mir. Nemir se, poput oblaka na toplom nebu raspršio i sasvim polako nestao. Umjesto mračne rupe u koju su me misli vodile samo nekoliko trenutaka ranije, zatvorenih očiju zamišljala sam plavetnilo ogromnoga prostora i svjetlost. A onda sam osjetila sigurnost. Kao da sam odjednom znala (svim svojim bitkom, ne samo mozgom) da je svaka čestica toga prostora i svjetlosti ispunjena Božjom ljubavlju.
Sjetila sam se riječi koje sam stoput pročitala i čula, a koje su u tom trenutku oživjele: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27).
Nekoliko godina kasnije sjedila sam u bolničkoj čekaonici čekajući rezultate pretraga. Prostorija u kojoj sam se nalazila bila je udobna. Umirujuća glazba čula se iz zvučnika, svjetiljke na stolićima svijetlile su toplom svjetlošću. Sve je bilo mirno. Svejedno, ja sam bila nemirna. Opet moj mozak potaknut okruženjem bolnice i neizvjesnošću rezultata koji su u tom trenutku izvan moje kontrole, izvlači prethodna iskustva, boli i gubitke voljenih osoba i stvara mi ponovni strah. No, uspjela sam prepoznati trenutak u kojemu još uvijek mogu presjeći tok misli i straha i ne dopustiti im da me povuku u spiralu koja bi opet mogla završiti u panici. Ne razmišljajući, gotovo automatski, stavila sam desnu ruku na srce, a lijevu ispod grudi. Zatvaram oči. Mir, mir, mir. Udah. Mir, mir, mir. Osjećam kako me Božja ljubav obavija u ogrtač milosti i sigurnosti. Na trenutak mi se čini da odnekud dolazi miris mamina jastuka. Mir, mir, mir. Pomisao na ogrtač milosti, moju mamu, njezin dom koji će uvijek za mene biti simbol sigurnosti, njezine tople ruke, moje ruke i mir koji mi je i u najneizvjesnijim situacijama pristupan, ispunjavaju me zahvalnošću. Otvaram oči. Lice mi je nasmiješeno kao kad sretnem dragoga prijatelja. Iako je čekaonica prazna, znam da nisam sama.
Često sam koristila maminu metodu smirivanja. Ne samo u trenucima nemira nego i prije spavanja, u pauzama na poslu, i kad bih se na trenutak željela odmaknuti od užurbanosti i stresa svakodnevnice. Ponavljanje je postalo trening. Kao kad sam vježbala ljestvice na klaviru. Nakon nekoga vremena prsti sami nauče pokrete i s lakoćom udaraju klavirske tipke bez grešaka. Poput svakoga drugog treninga, vježbanje u sigurnim i kontroliranim situacijama priprema nas za one u kojima nas intenzivne emocije mogu preuzeti.
Ali i uz rad na sebi i produbljivanju vjere, ne možemo izbjeći našu ljudsku i sasvim normalnu ranjivost.
Stvarajmo mir
Ponekad nas život dovede u situaciju u kojoj nam treba dodatna podrška. Možda i profesionalna pomoć. Ponos i uvjerenje da će nam Bog pomoći na način na koji mi to zamišljamo može nas zaslijepiti da ne vidimo pomoć koja nam je pružena. Kao čovjek u poplavi koji odbija ući u čamac govoreći kako ne treba spasitelje jer će ga Bog spasiti.
Prijašnja iskustva naučila su me da, i uz vjeru i metode koje mi pomažu da vjeru živim i primjenjujem, nije sramota ni slabost priznati da ne mogu sama. U jednom intenzivnom razgovoru s psihoterapeutkinjom obuzeli su me osjećaji tuge i gubitka. Da bi me smirila, nježno mi je savjetovala: „Stavi desnu ruku na srce, a lijevu povrh trbuha. Udahni duboko.” Dok sam ja kroz suze disala, ona je tiho ponavljala riječi koje sam ja u istom trenu mislila: „Mir, mir, mir.”
Ponekad nam jednostavno treba nečiji glas, nečija fizička prisutnost da nam utjelovi čudesnu snagu vjere. „Zar ti nije molitva dovoljna?” pitala me jedna čitateljica kad sam svoje iskustvo podijelila na svom blogu.
„Ne”, priznajem joj. Čovjek sam i nije me sram priznati svoju suptilnost, krhkost i ograničenost. Nitko od nas nije dogurao do tu gdje jesmo bez podrške cijeloga kompleksnoga sustava koji nas okružuje – a koji je Bog tako čudesno stvorio baš zato da nas podržava na našim putovima, u dobru i zlu, u mirnim sunčanim danima i u svim olujama.
Zar nije Mir, mir, mir molitva? Molitva koja ne samo da traži mir nego ga i prepoznaje i zahvaljuje za njega u svakom trenutku – čak i u onima kad mislimo da ga nemamo. Mir doživljavamo onda kada smo spremni predati svoju osobnu definiciju o ishodu onoga što želimo i otvorimo srce na spremnost prepoznavanja darova u kojem god obliku oni bili.
Naš unutarnji mir neće promijeniti bolesti, potrese i oluje, ali će nas osposobiti da lakše prođemo kroz njih – i budemo nekom drugom ruka smirenja i topline kad nam se dogode nedaće i krize koje ne možemo kontrolirati.
Uvijek će biti nasilja i političkih sukoba koje mi sami ne možemo spriječiti. Ali ako kultiviramo unutarnji mir, drukčije utječemo na okolinu. Umjesto da umnožavamo osjećaje straha, nepovjerenja, mržnje, pa čak i agresije, koji ponekada izviru iz osjećaja nemoći i nepravde, moći ćemo unijeti mir i sabranost, možda čak i ljubav, te na taj način doprinijeti zajedničkom miru, a ne nemiru.
„Bože, daj mi mir”, molimo, a jesmo li spremni živjeti taj mir? Jesmo li spremni priznati da i u mirno nedjeljno poslijepodne kad su djeca zdrava i na broju, mi se odlično osjećamo, stan je pospremljen, a ručak na stolu, uvijek znamo pronaći nešto što nam narušava mir? „Sutra opet moram na posao gdje će me opet kolegica gnjaviti i uzrujavati”, pomislimo i u trenu osjetimo nemir. Jesmo li spremni naučiti kako prepoznati misli koje nam stvaraju nemire i odbaciti ih? Staviti ruke na srce i sami sebi pomoći da stvorimo mir?
Jesmo li spremni prihvatiti da mir koji želimo u našim ovozemaljskim životima uključuje teškoće, neizvjesnosti, tjelesne i emotivne boli i strah koji je neizbježan i normalan? Jesmo li spremni prepoznati načine i metode kroz koje stalno imamo božansku podršku, a koji nam se prikazuju kroz ljude, ljubav, prirodu, nečije tople ruke, miris mamine jastučnice, i kroz dah koji nam je uvijek dostupan.
„Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.” Na nama je da budemo aktivni sudionici u stvaranju i darivanju mira.
