Sveto pismo govori o raznim mineralima, metalima i dragom kamenju koje su Izraelci koristili i pronalazili u Obećanoj zemlji. Minerali su anorganske tvari koje se nalaze u zemlji ili na njezinoj površini. Radi se o materijalima koje su koristili za razne namjene: za gradnju, život, pravljenje nakita i druge stvari. Mnoge od tih stvari su Izraelci i izvozili i tako razvijali ekonomiju. Veliki dio minerala su biblijski ljudi koristili za gradnju. Među njima se prije svega može istaknuti klesano kamenje, koje je bilo na cijeni. Tako prorok Amos ističe da su ljudi pravili kuće od „tesanika” (Amos 5,11); a pisac Prve knjige o Kraljevima ističe da je hram bio rađen u kamenu: „A tri su reda klesanog kamena i red cedrovih greda okruživali veliko predvorje, a tako i unutrašnje predvorje Doma Jahvina” (1 Kr 7,12). Što se tiče kamena, najviše se upotrebljavao kamen vapnenac, budući da je njega bilo najviše u predjelima Palestine, ali se koristio i mramor, iako u manjim količinama. Prva knjiga Ljetopisa ističe da se kod gradnje hrama koristio mramor i to u izobilju: „Pripremio sam, koliko sam mogao, za Dom svoga Boga zlata za zlatne stvari i srebra za srebrne, tuča za tučane, željeza za željezne, drva za drvene; oniksova kamenja i dragulja za ukivanje, dragulja za ukras i šarenih dragulja, svakojakoga dragog kamenja i izobila mramora” (1 Ljet 29,2). Ne samo da je židovski hram bio ukrašen mramorom, nego su i poganske palače i hramovi bili ukrašeni mramorom, prije svega za pravljenje mozaika te terasa, i to u raznim bojama. Tako se u Est 1,6 opisuje vrtni trijem perzijskog kralja Ahasvera ovako: „Zavjese od najfinijeg lana, vune, ljubičasta skrleta bile su pričvršćene vrpcama od beza i crvena grimiza o srebrne prstenove na stupovima od bijela mramora. Na podu od zelenog i bijelog mramora, sedefa i skupocjenog kamenja, nalazile se postelje od srebra i zlata.”
Zlato za hram, srebro za trube
Što se tiče metala, Sveto pismo spominje šest metala i to: zlato, srebro, željezo, olovo, kositar (mjed) i bakar. Zlato je bilo posebno cijenjeno, iako ga nije bilo u dovoljnim količinama. Sveto pismo ističe da su Izraelci kupovali zlato iz Ofira i Parvijama, kao iz Šebe i Rame (usp. 1 Ljet 29,4; 2 Ljet 3,6; Ez 27,22). Zlato su koristili za ukrašavanje hrama, i to obilno, kao što se ističe u 1 Kr 7,48-50: „Salomon načini sve predmete koji su bili u Domu Jahvinu: zlatni žrtvenik i zlatni stol na kojemu su stajali prineseni hljebovi; pet svijećnjaka s desne i pet s lijeve strane pred Debirom, od čistoga zlata; cvjetove, svjetiljke, usekače od zlata; vrčeve, noževe, kotliće, plitice i kadionice od čistoga zlata; stožere za vrata nutarnje dvorane – to je Svetinja nad svetinjama – i za vrata Hekala – to jest Hrama – sve od zlata.” Zlato se koristilo i za ukrašavanje kraljevske palače. Tako 1 Kr 10,16-22 ističe da je kralj Salomon imao štitove od zlata; prijestolje od zlata, sve posude iz kojih je pio bile su od zlata, kao i sve posuđe. Zlato je bilo znak prestiža ili kraljevske časti (usp. Dn 5,29; Jak 2,2).
Srebro su Izraelci također uvozili, najviše iz Taršiša (usp. 1 Kr 10,22; 2 Ljet 9,21), Male Azije i Perzije. Govori se da je za vrijeme kralja Salomona bilo toliko srebra u Jeruzalemu, da ga je bilo skoro više negoli kamenja, i da je stoga bilo „bezvrijedno”, tj. da kralj nije htio da njegovo posuđe bude od srebra (usp. 1 Kr 10,21.27). Ipak, zbog svojih svojstava i vrijednosti, njim je ukrašavan kovčeg saveza kao i sam hram (usp. Izl 26,19; 1 Ljet 28,14-17). Koliko je bilo srebra kod Izraelaca pokazuje činjenica da su i trube pravili od srebra (usp. Br 10,2). Srebro se najčešće koristilo i za trgovinu i robnu razmjenu budući da se za riječ „novac” koristila hebrejska riječ kesef kojoj je temeljno značenje srebro. Isti slučaj je i sa babilonskom riječju kaspu i feničkom ksp.
U kamenju željezo, u brdima mjed
Za razliku od zlata i srebra kojeg su Izraelci morali najčešće uvoziti, željezo je bilo metal kojeg je bilo dosta i koje se koristilo od najranije povijesti. Tako knjiga Postanka govori o genealogiji prvih ljudi te u šestoj generaciji nakon Kajina spominje Tubal-Kajina koji je već tada kovao željezo (usp. Post 4,22). Obećana zemlja u koju je Bog vodio Izraelce je zemlja u kojoj kamenje ima željeza i gdje u brdima ima mjedi (usp. Pnz 8,9) i to željezo je, čini se, bilo kvalitetnije od željeza u ostalim predjelima Dalekog istoka, kako daje naslutiti Jr 15,12. Ulaskom u Obećanu zemlju Izraelci su već imali oruđa izrađenog od željeza, budući da im Bog naređuje da kod izrade žrtvenika ne koriste kamenje na koje je spuštano željezo (Pnz 27,5). Biblija spominje da su od željeza bila pravljena razna oruđa, od sjekire (2 Kr 6,5-6), koplja (1 Sam 17,7), željeznih pijuka (2 Sam 12,31). Željezo se spominje i u Jš 6,9; Jr 28,13; Dj 12,10 te mnogim drugim mjestima u Svetom pismu. Olovo se također koristilo u biblijsko vrijeme (usp. Jr 6,29; Ez 22,20). Egipćani su vjerovali da olovo ima mističnu moć, te su ponekad umrloj balzamiranoj osobi na prsa stavljali olovnu pločicu. Uz olovo Biblija spominje i kositar, kojeg nije bilo puno na Bliskom istoku, tako da se morao uvoziti, kao što govori i Ez 27,12. Za bakar, prorok Ezra kaže da je bio skupocjen kao zlato (Ezr 8,27). A i bakar je bio poznat već za vrijeme Tubla-Kajina (Post 4,22; usp. i Job 28,2). Hrvatski prijevod Svetog pisma često ovu hebrejsku riječ, nehošet, koja znači bakar, prevodi i sa mjed.
